Kutak za korisne tekstove

Dr. Pavao Brajša

Prilagodljivi i uspješni roditelji


Roditeljstvo se mora mijenjati zajedno s promjenama razvojnih faza djeteta. Oba roditelja moraju biti u stanju sebe mijenjati, ovisno o razvoju djeteta. Kvalitetno roditeljstvo pretpostavlja stanoviti stupanj fleksibilne promjenljivosti u ponašanju roditelja. Rigidno i nepromjenljivo roditeljstvo nije u stanju uspješno obavljati svoju funkciju. Dijete se u svom razvoju brzo mijenja i u svakoj svojoj fazi zahtijeva drugi tip roditeljskog ponašanja. Ako se roditelji nisu u stanju mijenjajući sebe prilagođivati stalnim promjenama djeteta, pretvaraju se u kočnicu njegova razvoja. Roditeljstvo mora biti dinamična i promjenljiva institucija, prilagođena promjenama djeteta i njegove okoline. Roditelji moraju odgajati dijete za njegovu budućnost a ne za svoju prošlost. Moraju se mijenjati s djetetom ako mu žele pomoći, a ne naškoditi.

Uspješnost odgoja nije toliko rezultat uspješnih majki ili uspješnih očeva koliko uspješnih roditelja. Roditelj ne odgaja samo svojom ličnošću i odnosom prema djetetu, nego prije svega kvalitetom svojih odnosa s drugim roditeljem. Bitni utjecaj na dijete ima odnosni kontekst njegovih roditelja, a ne samo pojedini roditelj. Uspješnost odgoja bitno je vezana za uspješnost roditeljskog odnosnog sustava. U oblikovanju osobnosti djeteta važnu ulogu ima ono što se događa između roditelja a ne samo ono unutar njihovih osobnosti. O tome se malo razmišlja, pa se pažnja više usmjerava na ličnost pojedinog roditelja negoli na njihovo međusobno funkcioniranje. Međuroditeljsko ponašanje ima često jači utjecaj na dijete negoli ponašanje pojedinog roditelja. Stupanj uspješnosti odgoja izravno je vezan za stupanj zajedničke uspješnosti roditelja kao roditeljskog tima.

Otac i majka čine roditeljski tim odraslih i zrelih ličnosti, koje brinu za razvoj nezrele ličnosti djeteta. Da bi bili uspješni kao roditelji, moraju biti međusobno povezani a ne odvojeni, međusobno otvoreni a ne zatvoreni, zajednički a ne samo zasebno organizirani, fleksibilno promjenljivi a ne rigidno nepromjenljivi. To nije biološki sustav koji određuju spolovi i njihove karakteristike, nego odnosni sustav, koji karakteriziraju osobne karakteristike i međusobno ponašanje roditelja. Dijete treba stanovitu kvalitetu odnosnog konteksta da bi se moglo razviti u zrelu ličnost, a taj kontekst, pogotovo u ranom djetinjstvu, određuju u prvom redu roditelji i njihovi odnosi.

Da bi dobra majka i dobar otac postali i ostali dobri, kvalitetni i uspješni, moraju postati i ostati dobri, kvalitetni i uspješni roditelji, a to ovisi o onome što se događa među njima kao roditeljima, o njihovim svakodnevnim odnosima, komunikaciji, uvažavanju i suradnji.

Roditeljski autoritet

Vrijeme izmijenjenih odnosa u svijetu, donosi i promjene načina postupanja sa djecom tj. upotrebom autoriteta. U odgoju je autoritet vrlo bitan i potreban. Ako odgajatelji imaju autoritet, i njihovi će odgojni uticaji biti snažni. Često je prisutno izjednačavanje termina autoritet i autoritarnost.

Autoritet se odnosi na ugled, dostojanstvo i uticajnu snagu dotične osobe, a autoritarnost se odnosi na moć izvanjskog prisilnog podčinjavanja moćnicima.

Pravi pedagoški autoritet nije autoritet moći, nego autoritet ljubavi. To bi značilo da snaga odgajateljevog uticaja temelji se na uvažavanju, poštovanju ličnosti djeteta, a uz sve to dolazi i adekvatno ponašanje. Kada je u pitanju autoritet, može se govoriti o tri tipa roditelja: ''pobjednici'', ''gubitnici'', ''kolebljivci''. (Gordon,T. ,1996. str. 8).

Roditelji kao pobjednici brane i opravdavaju svoje pravo korištenja autoriteta i moći nad djecom. Oni vjeruju u izdavanje naredaba i očekuju poslušnost, koriste se kaznama, kada su u pitanju konflikti nastoju ih riješiti u svoju korist. Takvo stajalište objašnjava se ovim izjavama: ''Otac zna najbolje'', ''Roditelj zna šta je najbolje za dijete i on treba da koristi autoritet''. Roditelji označeni kao pobjednici, djeci dopuštaju mnogo slobode. Oni namjerno izbjegavaju granice. U sukobima koji se javljaju, djeca u većini slučajeva pobjeđuju, a roditelj gubi jer misle da je štetno uskraćivati djetetove potrebe (ali ne možemo djetetu svaku njegovu potrebu zadovoljiti, previše slobode guši i dijete i roditelja).

Najveća grupa je najvjerovatnija ona u kojoj se roditelji ne mogu opredijeliti između dva već navedena tipa. Oni se kolebaju između popustljivosti i krutosti, strogosti i mekoće, ograničavanja i tolerancije; čas su pobjednici, a čas gubitnici. Jedna majka kaže:

''Sa svojom djecom pokušavam biti tolerantna, dok ne postanu tako zločesta da ih ne mogu podnositi. Tad osjećam kako bi se morala i koristiti svoj autoritet, sve dok ne postanem tako stroga da ne mogu podnositi sebe'' (Gordon,T.,1996. str. 8).

Djeca takvih roditelja najčešće imaju najveće smetnje u svom ponašanju, učenju. Pretjerana i neracionalna briga za djecu ima svoje posljedice: sebičnost, neotpornost, nepripremljenost za život, sklonost lagodnom životu itd. T. Gordon u knjizi ''Škola roditeljske djelotvornosti'', ističe da roditelji trebaju naučiti ''negubitničku metodu '' u svom odnosu sa djetetom, tj. da niko od njih ne gubi. To će se ostvariti ako roditelji nauče vještinu neproračunatog slušanja i poštenog prenosa svojih osjećanja. Za disciplinu je bitna i dosljednost roditelja jer ako je nema to na dijete može djelovati zbunjujuće npr. roditelji se ljute na navike djece za stolom dok su u porodici gosti, iako te navike prihvaćaju kada tih gostiju nema. Često jedan roditelj je tolerantniji od drugog.
Primjer:


''Jack, je jak i živahan dječak od pet godina, u dnevnoj sobi uzima loptu i stane je bacati prema bratu a majka se srdi nalazeći to sasvim neprihvatljivim, zbog straha da će Jack u sobi nešto oštetiti. Tata, međutim, ne samo što takvo ponašanje prihvaća, već ponosno veli: Vidi Jacka-bit će to pravi rukometaš. Pogledaj mu samo taj izbačaj''. (Gordon T.,1996., str.15 ).

Nisu rijetke situacije u porodici da se roditelji mimoilaze u pogledu auoriteta, pred djecom iznose svoja neslaganja, jednostrana odobravanja, a dijete se priklanja onoj strani od koje ima korist za sebe. U toj situciji i sličnim traži se jedinstvo roditeljske uloge.''Roditelji ne smiju (i ne mogu) skrivati svoje prave osjećaje : moraju prihvatiti činjenicu da za isto ponašanje jedan od njih može osjećati prihvaćanje, dok drugi osjeća neprihvaćanje; moraju prihvatiti da će svaki neizbježno osjećati različit stupanj prihvatljivosti za svako od svoje djece''. [1] Ovo stajalište ističe Gordon, ali neki će se složiti sa ovim, a neki ne, jer u svemu treba naći zajedničku nit koja će povezati ova neslaganja. Kada se pojave neke teškoće otac i majka različito djeluju, evo nekih situacija:

očevi najčešće pristaju uz djecu u konfliktnim situacijama koje uključuju tjelesnu nepravdu djeci. Izgleda da očevi više od majki uvažavaju neizbježnost da se djeca ponekad povrijedi;
majke češće, nego očevi, prihvaćaju sklonost kćeri da se upuštaju u odnos sa momcima. Otac se često protivi kćerkinim izlascima sa momcima;
Očevi i majke nerijetko se razilaze u pitanjima koja se tiču obiteljskih kola;
Majke imaju veće zahtjeve u pogledu urednostii čistoće doma.

Važno je da djeca iz ovih situacija nauče kako se na kraju završavaju, kako se one razrješavaju, jer sukobi su uobičajena pojava koja nas okružuje u svim područjima djelovanja. Roditeljski dom treba biti prva, velika, škola za upoznavanje načina razrješavanja sukoba i nošenja sa njima. Kada djeci postane teško nositi se sa roditeljskim autoritetom mogu pokušati pobjeći ili odstupiti.
Djeca moraju znati koje im granice roditelji postavljaju, kao i svi drugi koji djeluju na njih, prije nego njihovo ponašanje postane neprihvatljivo. Istinski autoritet se postiže primjerenim djelovanjem u porodičnom životu i izvan porodičnog kruga svojim radom, uzornim, moralnim postupcima, poštenjem, iskrenošću, društvenom angažiranošću-svim onim što je pozitivno jer su roditelji prvi i osnovni primjer kako se djeca trebaju ponašati, sticati navike. Kao i odrasli, i djeca više vole da sama sebi budu autoritet nad svojim ponašanjem.

Azra Čengić

KAKO SE RAZVIJA AGRESIVNOST KOD DJETETA?


Dugo se vremena smatralo da je doba ranog djetinjstva lišeno agresivnosti, međutim to je pogrešno jer su agresivna ispoljavanja u ljudskoj vrsti očigledna od prvih dana života te se njihov razvoj može pratiti s vremenom.
Istraživači navode da beba ispoljava pozitivne reakcije prema majci kada ona zadovoljava njene potrebe za sisanjem, ali ako su njene potrebe nezadovoljene beba će početi gristi majčine grudi.

Razvoj agresivnosti može se pratiti analizom pojedinih faza djetetovog života.Ono svoje prve agresivnosti ispoljava u obliku psihomotornih rasterećenja sa heteroagresivnim (lupanje nogama,udaranje osoba oko sebe, bacanje predmeta) i autoagresivnim (čupanje, griženje, štipanje, lupanje glavom o zid) obilježjima.
Oba vida agresije su normalna, jer pulzije postižu cilj u tjelesnim aktivnostima. Uslovi ispoljavanja agresije i njihovog izazivanja kod djeteta i mladih mijenjaju se u toku razvoja.

Najveći broj neprijateljskih osjećanja zbog društvenih teškoća i neslaganja s vršnjacima koji postepeno prelaze u ljutnju zbog spriječenosti u svojim planovima javlja se oko četvrte godine. Sazrijevanjem i razvojem dijete postepeno sve više uči kako da upravlja svojom agresijom. Agresivna ponašanja prisutna su i kod djece i kod omladine, a ispoljavaju se u svakodnevnim aktivnostima i u igri. Djevojčice i dječaci su često, ako ne i stalno, u sporu, jedni protiv drugih. Ovdje se postavlja pitanje da li je takav stav dječaka i djevojčica prirodan ili smo mi krivi za takav stav zbog razlike koju osjećamo između njih? Mi svakako zahtijevamo od dječaka da budu “muškarci”, što bi navodno trebalo biti izraženo kroz njihovu agresivnost i snagu, dok od djevojčica zahtijevamo da budu nježne i poslušne jer to smatramo ženstvenim. Kada govorimo o razvoju agresivnosti kod djece, nalazimo se pred dilemom kako da razlikujemo agresivno ponašanje u ranom uzrastu od manifestacija u emocionalnoj sferi. Nivoi agresivnog ponašanja u manifestnom obliku možemo jasno zapažati tek u razdoblju predškolskog uzrasta.Na primjer trganje papira kod jednogodišnjeg djeteta ne možemo klasificirati kao agresivnost, jer je to jedna vrsta eksperimentiranja djeteta i upoznavanja okoline, ali kod starije djece predškolskog uzrasta to može predstavljati jednu vrstu agresije prema stvarima. Po tome problem prilagođavanja, odnosno nesposobnosti male djece da se prilagode djeci iste dobi, postaje stvaran problem tek kad su ona na tom razvojnom stupnju da mogu ostvariti istinske i stvarne socijalne kontakte sa drugom djecom. Početna nesposobnost uspostavljanja suradnje s drugom djecom nije agresivnost. O agresivnosti počinjemo govoriti onda kada je dijete već sposobno da bar djelimično ocijeni posljedice svog postupka, ili kad namjerno čini zlo i raduje se tuđoj šteti ili bolu.
Ovdje nailazimo na dvostruku uvjetovanost i to: a) prema zrelosti odnosno uzrastu i b) prema očekivanjima odgojne sredine. Na primjer okrutnost mališana oko njihove treće godine prema životinjama se drugačije ocjenjuje kod djece iz seoske, a drugačije kod djece iz gradske sredine, odnosno mora se voditi računa koliko su česte te pojave, koliko se ponavljaju, koliko su djeca fiksirana za njih, kakvi su im tada osjećaji. Na drugoj strani važno je koliko je takvo ponašanje posljedica stava obiteljske sredine u kojoj dijete živi, odnosno odgojnog djelovanja roditelja na dijete.

Kada se često ponavljaju okrutnosti koje nisu motivirane situacijom, posebno kad u njima dijete nalazi zadovoljstvo, može se govoriti o početku patološkog stanja, ali na koje se većinom može utjecati povećanom odgojnom brigom i liječenjem. Roditelji trebaju pomoći djetetu da potiskuje i kanalizira impulse, pogotovo kod pojačano aktivne djece, a da podstiču na aktivnost pasivnu djecu.

Agresivna djeca prihvaćaju stereotip agresivnog ponašanja, otimaju drugoj djeci igračke i nameću im svoju volju. Ovakvim ponašanjem se postavljaju temelji razvoja netrpeljivosti i agresivnosti.

free-bj.t-com.hr/savjeti

Igračke mogu igrati važnu ulogu u stimuliranju emocionalnog i mentalnog razvoja djece. To, međutim, ne znači da roditelji moraju trošiti puno novca na visokotehnološke napravice. Neke od najkorisnijih i najstimulativnijih igračaka vrlo će vas malo koštati.

Obična kartonska kutija može se pretvoriti u kuću za lutku, avion ili bilo koju stvar koju djetetova bogata mašta može zamisliti. Kanta i lopatica omogućuju djetetu da gradi kule u pijesku. Obične dječje kocke, slagalice, plastelin i krajoni također mogu pružiti mnoge sate zdrave zabave. Pribor za slikanje i oprema za razne hobije mogu stariju djecu naučiti korisnim vještinama i pružiti zdrav odušak za kreativnost — što pruža neizmjerno više zadovoljstva od pucanja u kompjuterizirane likove na ekranu.

Neke igre uopće ne zahtijevaju posebnu opremu. Šetnja šumom može djetetu biti uzbudljiva avantura, naročito kad je u društvu zainteresiranog roditelja punog ljubavi. Pa čak se i vještina obavljanja osnovnih kućanskih poslova može poučavati kao zabavna aktivnost. U svojoj knjizi Your Growing Child Penelope Leach piše: ”Pečenje kolača ili spremanje obroka, uređivanje vrta, pranje automobila ili bojenje stropa, obavljanje kupovine ili kupanje bebe, sve su to za vas možda poslovi, no za vaše dijete to bi mogli biti jedni od najpoželjnijih načina igre.“

Sedam korisnih smjernica

Naravno, i kupovne igračke imaju svoje mjesto. I ukoliko ih vaš obiteljski budžet može podnijeti, možda ćete si, prije nego ih kupite, željeti postaviti sljedeća pitanja:

1. Stimulira li igračka doista radoznalost i maštu mog djeteta? U protivnom, ona će mu ubrzo postati dosadna. Igračka može dobro izgledati na reklamama, ali ne zaboravite: djevojčice i dječaci manekeni plaćeni su da bi izgledali kao da su uzbuđeni igračkom. Vaše dijete možda neće reagirati na isti način. Pokušajte ga promatrati dok je u igri ili u trgovini s igračkama. Kakve ga vrste igračaka privlače?

Roditelji ponekad misle da igračka nema vrijednost ako nije ”odgojna“. Međutim, profesorica Janice T. Gibson podsjeća nas: ”Djeca uče od svih igračaka kojima se igraju. Ono što je važno jest to da se zabavljaju tako da se stalno igraju na načine koji su za njih korisni.“

2. Odgovara li igračka fizičkim i mentalnim sposobnostima mog djeteta? Dijete ponekad jednostavno nije dovoljno snažno, strpljivo ili dovoljno okretno da bi se igralo nekom igračkom. Roditelj, međutim, može biti sklon kupiti je zato što ona ima izvjesnu nostalgičnu privlačnost. No može li trogodišnji dječak doista rukovati modelom električne željeznice — ili zamahivati palicom za bejzbol? Zašto ne pričekati dok vaše dijete ne bude spremnije cijeniti takve igračke?

3. Je li igračka bezopasna? Jako mala djeca sklona su sve stavljati u usta i lako se mogu ugušiti drvenim kockama ili predmetima od plastike. Oštri i šiljati rubovi mogu biti opasni za djecu bilo koje dobi. Možda ćete si također htjeti postaviti pitanje postoji li velika vjerojatnost da će se igračku bacati ili koristiti kao oružje protiv brata ili sestre.

Na neke su igračke u Sjedinjenim Državama stavljene etikete da bi označile posebne starosne skupine za koje su igračke napravljene. Slijeđenjem takvih preporuka možete zaštititi dijete od ozljeda. Ukoliko se dvoumite oko igračke, pokušajte pitati prodavača u trgovini možete li dobiti probni primjerak da ga pregledate.

4. Je li igračka dobro izrađena i izdržljiva? ”Mala djeca koja sve vole ispuštati, bacati i kušati u ustima, mogu uništiti igračke koje nisu izdržljive“, podsjeća nas časopis Parents.

5. Je li igračka vrijedna tog novca? Televizijske reklame rijetko kad spominju cijenu, no igračke ipak koštaju. Umjesto za same materijale koji su utrošeni, mnogo se novca daje za naziv marke. Osim toga, reklame često kod djece gaje nerealna očekivanja, koja mogu rezultirati velikim razočaranjem.

Poučite svoju djecu da budu oštroumne mušterije. ”Tko je god neiskusan vjeruje svakoj riječi, a oštrouman promišlja o svojim koracima“ (NW). U jednom članku iz The New York Timesa pisalo je: ”Ponekad možete unaprijed ukazati na razlog zašto je neka igračka loše izrađena ili se reklamira na način koji navodi na pogrešno mišljenje.“ Times je dodao: ”Djeca postaju puno razumnije mušterije kad novac dolazi iz njihovih džepova umjesto iz vaših.“

Naravno, prava vrijednost igračke uključuje više od materijala i izrade. Važni su faktori koliko će dijete upotrebljavati igračku i koliko će mu zadovoljstva ona pružiti. Vrtna garnitura ljuljački može biti relativno skupa, ali ona godinama može pružati mnoge sate zabave. Jeftina igračka koju se brzo odbaci mogla bi se na kraju pokazati lošijom investicijom.

6. Kakvim vrijednostima i mjerilima uči igračka? Profesor David Elkind, koji se bavi proučavanjem rasta i razvoja djeteta, upozorava da bi ”igračke trebale na pozitivne, a ne na negativne načine poticati dječju maštu“. Izbjegavajte igračke koje su sablažnjive, koje izraženo promiču nasilje ili oponašaju poroke odraslih, kao što je kockanje.

Što je s igračkama koje su nadahnute popularnim likovima iz bajki ili znanstvene fantastike? Takve priče uglavnom govore o pobjedi dobra nad zlim. Stoga neki roditelji gledaju na ’magične elemente‘ u tim pričama jednostavno kao na uzlete dječje mašte i smatraju da nije štetno dozvoliti svojoj djeci da u njima uživaju. Drugi možda strepe da bi te priče mogle poticati interes za okultno .Roditelji moraju, bez da sude o drugima, donijeti vlastite odluke po tom pitanju uzimajući u obzir učinak koji takve priče — i bilo koje njima nadahnute igračke — imaju na njihovu djecu.

”Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist.“ Iako vi možda ne nalazite zamjerke nekoj popularnoj igrački, da li je doista korisno kupiti je? Bi li ona mogla vrijeđati ili spoticati druge?

Roditelji bi također trebali pomno ispitati igračke koje su navodno odgojne, naročito onda kad je njihova svrha poučiti djecu o stvarima u vezi spolnih odnosa i trudnoće. Da li je dijete pripravno za takve informacije? Da li bi se informacije bolje posredovale kroz razgovore između vas i vašeg djeteta? Izvjesne igračke mogle bi saopćiti fizikalne aspekte tih stvari, no prenose li one ispravne moralne stavove?

7. Želim li uistinu da moje dijete dobije tu igračku? Možda mislite da vaše dijete već ima previše igračaka, da igračka naprosto nije praktična za vaše uvjete ili da stvara više buke nego što možete podnijeti. Ako se takvi problemi ne mogu razriješiti, možda nećete imati drugi izbor nego da kažete ne. To nije jednostavno. No udovoljavanje svakom djetinjastom hiru i zahtjevu neće vašem djetetu pomoći da postane uravnotežena odrasla osoba.
Jedna žena stručnjak u odgoju djece ovako je to opisala: ”Trebate sjesti sa svojim djetetom i vrlo pažljivo objasniti zbog čega mu ne želite dati određene igračke.“

Neke stvari koje su važnije od igračaka

Mada igračke mogu biti vrijedna sredstva za poučavanje i zabavu, one su samo stvari. Dijete može voljeti igračku, ali igračka ne može voljeti dijete. Djeca trebaju ljubaznu pažnju kakvu mogu pružiti jedino roditelji. ”Roditelj je u biti najbolja igračka koja postoji“, kaže dr. Magdalena Grey. Kad se roditelji igraju sa svojom djecom, oni pomažu stvaranju bliske emocionalne veze i doprinose razvijanju zdravih stavova i emocija.

MAJKE I OČEVI KAO UZORI

Djeca kopiraju ponašanje roditelja
Ono što činite kao roditelj utječe na razvoj vašeg djeteta na mnogo načina. No nisu samo vaše roditeljske strategije te koje imaju utjecaja - i vaše ponašanje djetetu služi kao uzor. Dijete se stoga u mnogim situacijama vama služi kao primjerom za to kako bi se trebalo ponašati

Roditelji su djeci najvažniji uzor, stoga dobro razmislite kakav im primjer pružate
Vjerojatno ste i vi toliko zaposleni odgajajući svoju djecu i obavljajući svakodnevne poslove da imate malo vremena za razmišljanje o tome kakav uzor pružate svom djetetu. Bilo bi dobro razmisliti o tome kako se ponašate pred djecom i kako se izražavate dok međusobno komunicirate.

Morate biti i pripravni promijeniti svoje ponašanje kad shvatite da svom djetetu možda pružate loš primjer. Takvo preispitivanje može dovesti do poboljšanja i u vas i u vašeg djeteta, tvrdi dr. Richard C. Woolfson, autor priručnika 'Kako imati sretno dijete' .

Evo nekoliko prijedloga kako biste svojem djetetu mogli pomoći da uči iz primjera koji ste mu pružili:

Budite svjesni svog ponašanja
Budite svjesni stvari koje izgovarate i činite pred djetetom i nemojte se iznenaditi kada vidite da se vaše ponašanje i stavovi odražavaju na njemu. Želite li da se vaše dijete ponaša drukčije, najprije promijenite svoje ponašanje.

Otvoreno komunicirajte
Vjerojatnije je da će dijete prema vama biti otvoreno i izravno ako ste i vi takvi prema njemu. Uspostavljanje dobre komunikacije ključni je dio vašeg odnosa prema vama, umjesto da to potiskujete u sebi.


Najvažnije je da s djetetom komunicirate otvoreno i izravno

Izrazite svoju životnu radost
Život valja živjeti, pa dopustite svom djetetu da vidi da život shvaćate ozbiljno, ali i da isto tako u njemu uživate. Pokažite mu da je moguće, uz malo planiranja, postići zadovoljavajuću ravnotežu između rada i uživanja u životu.

Pokažite svoju vještinu donošenja odluka
Neodlučnost je često povezana s nesretnošću. Primjer koji pružate svojem djetetu kada se radi o odnošenju odluka pomoći će mu da se odlučnije ponaša kada za to dođe vrijeme. Zato je važno objasniti mu način na koji vršite odabir i donosite odluku i to pokazati primjerom.

Podučavajte ga na njemu razumljiv način
Dok svojem djetetu pokušavate pružiti dobar uzor, pripazite da ga ne preopteretite s previše informacija. Neke su situacije za njega presložene. Razvijajte njegovo razumijevanje ritmom koje će dijete moći slijediti.

Promatrajte druge uzore
Imajte na umu da na vaše dijete utječu i drugi uzori, kao što su njegovi učitelji ili neka osoba iz medija. Pripazite na takve uzore kako biste mogli procijeniti dijele li vaš sustav vrijednosti.
Tekst preuzet sa T portala

Nasilje među vršnjacima



Marija Krmek, prof.


Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
Zagreb, Argetinska 2


Nasilje među vršnjacima (eng. bullying) može se odrediti na slijedeći način: učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od strane jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija naglašava negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.
U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilje među djecom možemo podijeliti u više oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl., dok verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, te podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje... (npr. Očalinko!). Emocionalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe, kao i ignoriranje. Seksualno nasilje uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare. Kulturalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi. I na kraju, ali ne manje važno, ekonomsko nasilje uključuje krađu i iznuđivanje novca.
O bullyingu se radi samo ako su uključena tri osnovna elementa (prema Olweus, 1998):

• negativni postupci - Negativan postupak je namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti fizički i verbalni. Fizičko nasilje je kada netko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim dodirom, dok verbalno uključuje izrugivanje, zadirkivanje, ali i prijetnju. Međutim, treba naglasiti kako se negativni postupci pojavljuju i bez uporabe riječi ili tjelesnog dodira - primjerice u obliku društvene izolacije, kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.
  
• opetovano i trajno - Da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se ponavljati i biti trajan. Ovaj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi isključili povremeni beznačajni sukobi između učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske naravi.
  
• asimetričan odnos snaga - Termin nasilništvo rabi se samo ako između učenika postoji nesrazmjer snaga. Stvarni i/ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama izravnog nasilništva ako je učenik (žrtva) zaista fizički slabiji u odnosu na učenika (zlostavljača), ako žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom, ako postoji brojčani nesrazmjer između žrtve i zlostavljača. U situacijama neizravnog nasilništva nesrazmjer snaga može se javiti u slučaju izolacije učenika iz grupe, širenju glasina i tome slično.
  

Uloga djece koja promatraju nasilje


Većina učenika u razredu ili školi ne čine stalno nasilje niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi su često u situacijama da promatraju svoje kolege kako se tuku, svađaju ili vrijeđaju. Učestala zabluda o učenicima "promatračima" je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kada vide da se nasilje događa. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoći mu nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedan je da nasilnici uživaju određeni ugled među vršnjacima, oni su "cool face" kojima se ostali dive te na taj način mogu utjecati na promatrače. Utjecaj će biti snažniji ako promatrač ima osjećaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao spriječiti nasilje, da će mu se nasilnici osvetiti ili da će nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Također, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, promatrač je skloniji uključivanju. Drugo objašnjenje zašto se nekad i promatrači počnu nasilno ponašati je da se promatrač osjeća manje odgovornim i krivim za ono što čini kad je dio grupe. Katkad kod djece postoji strah da će ih vršnjaci izbaciti iz društva ako se ne ponašaju na sličan način kao i oni. Nadalje, mnogi žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer je izazivala, manje im je simpatična, vide ju u negativnom svjetlu, te joj zato teže prilaze u pomoć.
Jedan od razloga zašto djeca ne reagiraju kako bi spriječili nasilje je što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli. Prevenciju vršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da među učenicima postoji jaki tabu protiv informiranja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi učenici navode zabrinutost da bi bili nezaštićeni u nenadgledanim područjima škole. Neki promatrači također osjete olakšanje kada nisu meta i često se udalje od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.
Kako bi promatrači uvidjeli da i oni mogu spriječiti nasilje u školi, nastavnici mogu:

1. Naglasiti i osvijestiti promatračima kako njihovo ponašanje može potaknuti ili obeshrabriti nasilnika;
   
2. Podučiti ih vještinama koje promatrači potom mogu koristiti kako bi spriječili nasilje koje primijete (pritom izrazito naglasiti da o svakom nasilju obavijeste odraslu osobu, te nikad na nasilje odgovarati nasiljem);
   
3. I promatrače držati odgovornima za njihovo ponašanje u situacijama vršnjačkog nasilja (moraju biti svjesni da će snositi negativne posljedice ako ne obavijeste odraslog, ako se odluče pridružiti nasilniku u izrugivanju ili zadirkivanju kolega, ako se smiju ili drugačije sudjeluju u vršnjačkom nasilju);
   
4. Organizirati rad u razredu i školske aktivnosti tako da ohrabre razvijanje pozitivnog odnosa između promatrača i mogućih žrtvi (ako među učenicima vladaju ugodni, pozitivni odnosi, prije će pomoći jedni drugima, te neće tolerirati nasilje).
   

Učitelji/nastavnici!

• Primijetite kad je učenik izoliran i tužan, te razgovarajte s njim što je dovelo do takvih osjećaja.
  
• Reagirajte i na najmanji oblik nasilja.
  
• Poučite učenike vještinama mirnog rješavanja sukoba.
  
• Potaknite učenike da izvijeste ako je netko nasilan prema njima.
  
• Nadgledajte učenike i za vrijeme odmora, osobito oko mjesta gdje se okupljaju u skupinama.
  

Širenje glasina - trač


U svakodnevnom životu trač je teško izbjeći. Većina odraslih i djece često čuju tračeve ili i sami tračaju u različitim situacijama - u trgovini, frizerskom salonu, restoranu, u redu u banci, u kafiću… Tračanje je uobičajen način razgovora među vršnjacima i u većini slučajeva je bezopasan. Međusobna izmjena različitih mišljenja i stavova može biti jako zabavna, a možemo i puno toga naučiti o sebi i drugim ljudima. Također, cilj trača katkad može biti povećanje ugleda, važnosti osobe, kao i privlačenje pažnje. Međutim, važno je znati da stalno širenje glasina, nepotvrđenih informacija može imati i ružne posljedice. Ljudi se mogu osjetiti povrijeđeno, prijatelji mogu postati neprijatelji, prekidaju se ljubavi… Takvom traču namjera je omalovažiti, zaplašiti ili potaknuti nasilje prema nekome na temelju etničke, nacionalne, religijske, rasne pripadnosti, seksualnog opredjeljenja ili nekog nedostatka/hendikepa. Često se koristi kao osveta ili prijetnja. Tako se primjerice jednoj 15-godišnjakinji dogodilo da joj je dečko rekao "Spavaj sa mnom ili ću svima u školi reći da si to učinila sa mnom i mojim prijateljima".
Ipak istraživanja pokazuju da trač, kao neizravni oblik agresivnosti, češće koriste djevojčice, dok su dječaci skloniji izravnom nasilju poput fizičkih sukoba. Razlog za ove spolne razlike neki autori nalaze u prirodi vršnjačkih grupa dječaka i djevojčica. Ističu da su djevojčice usmjerenije na odnos s prijateljima te zato kad su povrijeđene ili razočarane i koriste oblike agresije koji narušavaju prijateljstvo (primjerice gubljenje povjerenja ili izbacivanje iz grupe). Njima su prijateljstva emocionalno važnija, pa ih zato i sam trač može jako povrijediti. Suprotno tome, dječacima je cilj postizanje materijalne i fizičke dominantnosti te su stoga vidljivije i otvorenije agresivni (udaranje, tučnjava), te rjeđe posežu za oblicima poput širenja glasina.
Kako reagirati ako je Vaše dijete žrtva trača?


Evo nekih mogućnosti što možete reći djetetu:

• Zapamti da bez obzira što kažeš ili učiniš, neki ljudi će i dalje vjerovati traču. Cilj je posljedice svesti na najmanju moguću mjeru, ali nemoguće je apsolutno svakoga uvjeriti u tvoju stranu priče.
  
• Nemoj se s inicijatorom trača raspravljati ili svađati u javnosti. Izazivanje scene ili zauzimanje obrambenog stava će im samo potvrditi da su bili u pravu kad su pokrenuli trač. Najbolje je izbjegavati ih i ne govoriti ništa. Ali, ako se dijete ne može suzdržati i jako želi nešto reći, potaknite ga da sačeka dok ga prođe početni šok i ljutnja. Kad je smiren, može se upustiti u razgovor. Ponudite mu i mogućnost da s vama uvježba što bi htio reći.
  
• Budite mu podrška i recite mu da ima pravo biti ljut. Kad bude mogao mirno razgovarati, pojasnite mu kako bi bilo bolje da u školi ne bjesni i uporno pokušava ispraviti učinjenu "štetu". Predložite mu da pred vršnjacima pokuša glumiti kako je smiren, te da ga trač uopće ne dira. A kad trač možda dođe do njega, može reći nešto poput: "A to kruži okolo o meni? Baš me zanima zašto bi se netko toliko mučio oko širenja neistina?" Potom mu objasnite kako je učinak ovakve reakcije dvojak: to što se ne brani pokazuje drugima da nema što skrivati, a uz to odgovornost za trač prebacuje se na onoga tko trača (okolina se može zapitati postoji li skrivena namjera).
  
• Može i sam "nastaviti" širiti trač, primjerice tako da upita nekog od vršnjaka: "Jesi čuo kako govore da sam…? Koji vic!" i to napravi uz osmijeh. Pri tom bi bilo dobro da zvuči smireno i zbunjeno, nikad ogorčeno i uvrijeđeno. I ovdje mu možete ponuditi mogućnost da uvježba s vama kod kuće kako bi među vršnjacima bio sigurniji.
  
• Ako ga netko pita je li trač točan, može odgovoriti nešto poput: "Naravno da nije, ali zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to uopće izmislio". Ako je trač točan, može reći samo "Zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to razglasio svima".
  
• Dopustite da svoje osjećaje iskaže pred vama u punom intenzitetu. Na taj način djetetu će biti lakše suočiti se s vršnjacima i ne reagirati ljutnjom, koja bi mogla dovesti i do drugih oblika nasilja.
  
• Dajte djetetu savjet da nikad ne vraća istom mjerom, jer na taj način bi i on vrijeđao i nanosio štetu nekom drugom, a nasilje se ne bi prekinulo. Vraćanje istom mjerom bi moglo dovesti do povećanog i dugotrajnijeg nasilja, koje onda može imati i puno ozbiljnije posljedice.
  

Roditelji!
Pri reagiranju na tračeve djetetu je izuzetno važna vaša podrška. Iako je djeci, nakon što krenu u školu, mišljenje vršnjaka i pripadanje društvu sve važnije i važnije, bitno je da mama i tata ostanu sigurna baza u koju se djeca mogu vratiti kad im je teško. Nužno je da roditelji suosjećaju s djecom i uvjere ih da onaj tko trača nije u pravu te da takvo ponašanje nije u redu. Na taj način dijete će biti sigurnije u sebe i spremnije adekvatno reagirati i uvijek će znati da nije ono krivo i odgovorno za neugodno i nasilno ponašanje drugih osoba.
Vrijeme moderne tehnologije


A. Blog


Djeca danas već od ranih godina koriste Internet, te na zabavan i zanimljiv način uče o tome kako koristiti informatičku tehnologiju. Velika većina ih u znanju o tome daleko premašuje svoje roditelje. Iako Internet pruža brzu dostupnost različitim i zanimljivim informacijama, kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi, potrebno je biti svjestan i opasnosti koje može predstavljati. Glavni rizici upotrebe Interneta za djecu su: izloženost uznemirujućim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama, direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose, izlaganje seksualnim sadržajima, pretjerana izoliranost djeteta koje proizlazi iz prečestog/dugotrajnog korištenja računala/Interneta i sl..
Među djecom Internet može postati novo područje za iskazivanje nasilja. Jedan od takvih novijih primjera je da djeca u tuđe ime otvaraju tzv. blogove. Potom na tim stranicama iznesu nekoliko istinitih detalja o navodnom vlasniku bloga, kako bi podaci bili uvjerljivi onima koji poznaju tu osobu. Nakon toga navede ružne detalje ili primjerice napiše da "vlasnik bloga" nudi seksualne usluge, te uz to navede točan broj telefona i adresu. Dijete na čije ime je otvoren blog ne može izbrisati stranicu niti lažne podatke, jer mu je za to potrebna šifra, koju ima samo onaj tko je uistinu otvorio blog. Uz ovaj primjer možemo navesti i iskustvo jednog dečka u SAD-u kojeg su vršnjaci na jednoj Internet stranici prozvali islamskim teroristom, za drugog su proširili "vijest" da je homoseksualac. To su samo neki od mnogih primjera nasilja na Internetu. No, ono što mnoga djeca, mladi, a ni odrasli ne znaju je da se takvi događaji mogu i trebaju prijaviti provideru, koji onda spornu stranicu uklone s neta, te na taj način zaustave nasilje.
B. Nasilje mobitelom


Još jedan oblik nasilja među vršnjacima koji nam donosi moderno doba tehnologije je i nasilje putem mobitela. Ovaj oblik nasilja uključuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeća neugodno ili joj se na taj način prijeti – može biti tekstualna, video poruka, fotografija, poziv – odnosno, bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.
Savjeti koje možete dati svojoj djeci:

• Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela.
  
• Pažljivo koristiti neku od "chat" usluga preko mobitela – ljudi obično nisu ono što tvrde da jesu.
  
• Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Također ne treba odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno.
  
• Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljiva, te ako su ljuti može se dogoditi da učine nešto što kasnije mogu požaliti. Naglasite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
  
• Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ta poruka uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju?
  
• Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili video zapise drugih ljudi bez njihovog dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
  
• Dajte podršku djeci i potaknite ih da odmah razgovaraju s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju imaju povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako seproblem ne bi pogoršao.
  
• Ako se radi o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito ako sadrži zastrašujuće prijetnje, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke.
  

C. Kako se na chat-u zaštititi od nasilja?

• Nadimak kojim se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge može uvelike utjecati na druge (primjerice "crnčuga") – zato potaknite djecu da izaberu nadimak koji će ih zaštititi od mogućeg nasilja i koji ga neće poticati.
  
• Od nekog stručnjaka iz informatike saznajte načine kako se može onemogućiti dolazak poruka od određenih "nadimaka" od kojih su ranije dolazile neugodne ili nasilne poruke.
  
• Poučite dijete da nikad ne daje svoje pravo ime ili osobne podatke na "chat"-u, jer nikad ne može znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.
  

U situacijama nasilja među vršnjacima iznimno je važno naglasiti djetetu koje je žrtva nasilja kako ono nije ni na kakav način odgovorno niti krivo za ružne postupke drugih ljudi. Oni koji su nasilni odgovorni su za svoje ponašanje, te trebaju snositi prikladne posljedice. Odrasli ne bi smjeli tolerirati nasilje među djecom, makar im se činilo kao obična dječja igra. Trebalo bi potaknuti kod djece (i žrtava nasilja i onih koji čine nasilje) prihvaćanje različitosti među ljudima te razvijanje socijalnih vještina za mirno rješavanje sukoba.
Objavljeno: 25.08. 2006.

Razmaženost mijenjaju nove navike, objašnjenja i čvrst stav
Proces ublažavanja razmaženosti je dugotrajan i zahtijeva puno objašnjenja i strpljenja. No ako je to doista ono što želite, stav ne treba mijenjati unatoč suzama
Subota, 04. 12. 2010. Piše: Martina Japec


Fotolia
Samopouzdanje je dobro, ali ne i umišljenost Nedostatak ili nepostojanje granica glavni je uzrok razmaženosti djeteta, pa ukoliko želite promijeniti to stanje potrebno je preispitati sam sebe i otkriti zašto postoji potreba za pretjeranim udovoljavanjem djetetu. Je li razlog krivnja zbog prekovremenih sati na poslu, strah da će nas dijete manje voljeti ako mu nešto odbijemo ili jednostavno želja da mu djetinjstvo bude ispunjenije i bogatije od vašega. Tek nakon istraženih uzroka vlastitog ponašanja može se prijeći na djetetovo.

Novac nije ljubav
Najnovije igračke na tržištu i odjeća skupih marki koju si često i ne možete priuštiti nisu jamstvo dobrog roditeljstva. Baš suprotno tome, ako dijete vidi koliko se pažnje posvećuje materijalnom, tu će naviku kopirati od vas. Posebne nagrade, deserti i nove igračke ne bi se trebali olako davati, jer djeca više neće biti zahvalna na njima već će ih uzimati "zdravo za gotovo". Ograničite svoje trošenje i stavljajte novac na štednju, pa ćete ga moći iskoristiti kasnije i djetetu npr. platiti tečaj stranog jezika ili nešto slično što će mu koristiti.

Objasnite promjene
Polovični pokušaji da smanjite razmaženost neće uspjeti, već se u njih mora uključiti čitava obitelj kako se dijete ne bi zbunilo dvostrukim signalima. Objasnite djetetu što je krivo u njegovom ponašanju i strpljivo mu odgovarajte na pitanja, a vi se pridržavajte dogovorenog i ne mijenjajte stav čim dijete pokaže prve znakove dobrog ponašanja

Oduprite se suzama

Ne padajte na suze i žaljenje da "nije fer" to što mu ne želite nešto kupiti ili ga ne puštate da duže gleda crtiće. Dijete neće postati pametnije ako mu kupite mobitel ili druge gadgete, već kroz razgovore i interakciju s vama. Vrši li dijete pritisak na vas jer jedino u školi nema neku stvar, kupite mu samo ono što želite da ima. Ali i tu pokušajte procijeniti situaciju i ocijeniti je li je sada pravo vrijeme za to s obzirom na ponašanje, ocjene i sudjelovanje u kući.

Samopouzdanje se gradi kroz vlastita iskustva
Dijete treba hvaliti nakon dobro obavljenog posla tj. crteža, ocjene, svladavanje neke teškoće, ali ne i uvjeravati ga da se sve vrti oko njega. Bude li uvjereno da je sve njemu podređeno, šokirat će ga stvarnost u vrtiću ili školi jer se drugi neće postaviti prema njemu kao vi. Suosjećajnosti, odgovornosti i samopouzdanju naučit će se sami kroz svoja iskustva, ali taj put može trajati puno duže ukoliko im se stalno uskače u pomoć.


izvor:24sata