Kutak za korisne tekstove

Bavi li se vaše dijete sportom?
Koju je sportsku aktivnost odabralo?
Je li dijete samo izabralo aktivnost ili ste mu je vi nametnuli?
Čini li ga ta aktivnost sretnim? Je li pronašao nove prijatelje baveći se sportom?

Je li dijete samo izabralo aktivnost ili ste mu je vi nametnuli?

Do nekog izvesnog vremena deca prate i ucestvuju u vise igara sto se smatra sportom. Redovne vezbe nisu preporucljive u ranim godinama... Sa vremenom roditelji otkriju sta dete voli i st mu odgovara, i mogu ga podrzavati da uzme jednu aktivnost... Naravno dete iz pocetka nemoze biti u potpunosti sigurno sta zeli, zato deca cesto menjaju activnosti sportske sve dok se ne afirmise u odluci, i na njemu je da sam odluci uz podrsku roditelja naravno i sa dogovorom.
U svakom slucaju , nista ne vredi terati jedno dete da se bavi sportom koji se svidja roditelju a ne detetu, to je otrov koji je opasan po zivot...
PS: Sto je naj vaznije za decu, to je da mu se pomogne da razvije mentalnu znanje sporta i aktivnosti pre nego sto predje u akciju, nauciti ga sta znaci i sta sve trazi sport, da shvati ozbiljnost koja je neophodna da nebi patilo u buducnosti" naprimer sta znaci kad je u porazu", treba biti spreman da zna izgubiti a da se ne razboli sto je izgubijo.... Kao sto rekoh gore, sve se to vidi u manjim igrama od mladih dana, i tu roditelji mogu pomoci svoje dete naprimer , naj vise....

Moji su još maleni..sin voli juriti za loptom,ali to je još samo dječja igra..

dany je napisao/la:Moji su još maleni..sin voli juriti za loptom,ali to je još samo dječja igra..

Bas tako, i to nemora da znaci da ce voleti. I moj je trcao, samo danas vise voli da igra na pestesen nego nogama A sta mu je sve otac kupovao da bi trenirao. Samo nega juri, neka menja, nije vazno sve sto radi dobro je samo da ne sedi puno...

To je njegova volja što bude izabrao i nevolim nametati djetetu što mora i nije u redu da neki roditelji to rade..

Mislim da je sport za decu veoma vazna stvar, kao i bilo kakva druga "vanskolska" aktivnost (balet, gluma, pevanje ili bilo sta drugo za sta dete pokaze interesovanje). Samo se treba izboriti da dete svo slobodno vreme ne provede igrajuci igrice na kompu ili gledajuci filmove. To mu sigurno nece doneti nikakvu vestinu.

  SVAKODNEVNICA MLADIH U SRBIJI

Trećina srednjoškolaca u Srbiji ne čita knjige ili čita samo obavezno školsko štivo. Gotovo polovina ne ide u pozorište i muzeje, pokazuje istraživanje 'Svakodnevica mladih u Srbiji', koje je u saradnji sa Ministarstvom za omladinu i sport, uradio Institut za psihologiju. Anketirano je 4.845 učenika od prvog do četvrtog razreda u 26 srednjih škola u devet gradova u Srbiji.

Srednjoškolci u Srbiji slobodno vreme provode uglavnom družeći se, gledajući televiziju i uz mobilne telefone. Samo dva odsto ispitanih redovno odlazi u pozorište, dok ostali radije posećuju kafiće i diskoteke. Mladi nemaju ni čitalačke navike, pa tako, osim obavezne literature, samo sedam odsto njih rado čita i druge knjige.

Na konferenciji za novinare koordinatorka projekta Ivana Stepanović je rekla da je istraživanje pokazalo je da mladi gotovo nikada ne prate informativne emisije, a najviše gledaju televizije 'Pink', B92 i RTS.


Na televiziji srednjoškolci najviše gledaju filmove, sport, serije i TV šou 'Veliki brat', a najslušanije vrste muzike među njima su pop i folk [62 odsto], tehno, rok, rekla je Stepanovićeva.

Podaci pokazuju da su za politiku dečaci više zainteresovani od devojčica, a gimnazijalci više nego učenici četvorogodišnjih i trogodišnjih stručnih škola.

Srednjoškolci, prema rezultatima istraživanja, retko posećuju kulturne manifestacije, u dnevnim novinama najviše prate rubrike koje se odnose na razonodu, slavne ličnosti, crnu hroniku i sport.

Najčešći vid zabave za mlade je izlazak u kafiće i diskoteke, novac najčešće troše na mobilni telefon i izlaske, a ističu da im novac najviše nedostaje za putovanja, odeću i obuću, kao i za izlaske.

Stepanovićeva je ocenila da je ohrabrujuće to da se mladi druže i da nisu ispravna mišljenja da su sve otuđeniji i sve manje komuniciraju.

Istraživanje je pokazalo da su, kada je reč o rizičnom ponašanju, kod mladih najizraženiji opijanje, pušenje i poremećen ritam spavanja, kao i da se redovno opija više od 32 odsto srednjoškolaca, rekla je istraživač Instituta za psihologiju Dijana Plut.

Skoro petina njih teško izlazi na kraj sa potištenošću i depresijom, za isti broj problem predstavlja usamljenost, a marihuanu je, prema sopstvenom priznanju, probalo oko pet odsto srednjoškolaca, a teške droge manje od jedan odsto.

Prema rečima ministarka omladine i sporta Snežane Samardžić Marković, rezultati istraživanja doprinose zasnovanosti Nacionalne strategije za mlade, koja će krajem marta biti usvojena, kao i predlaganju mera koje će vlada preduzimati.

Izvor: www.rts.co.yu

Tjelesna aktivnost — je li uistinu potrebna?

”Vježbajte dvaput tjedno da biste ostali u formi. Vježbajte 30 minuta dnevno. Alkohol izaziva rak. Alkohol pomaže u prevenciji srčanih bolesti. Zbunjuju li vas ponekad svi ti dobronamjerni savjeti? Jedan dan naslovi u novinama govore jedno, a već sljedeći nešto sasvim drugo. (...) Zašto se znanstvenici ne usuglase? Zašto je jedan tjedan kava opasna, a već sljedeći bezopasna?“ (Barbara Brehm, doktorica pedagogije i profesorica tjelesne kulture)

ZDRAVSTVENI stručnjaci često se razilaze u mišljenju po pitanju ishrane i tjelesne aktivnosti. Zbog toga su mnogi zbunjeni mnoštvom savjeta u vezi s time što koristi, a što šteti našem zdravlju. Međutim, kad je riječ o umjerenoj tjelesnoj aktivnosti, čini se da su svi znanstvenici u tome složni — ako želite biti zdraviji, morate biti fizički aktivni!

Nedostatak fizičke aktivnosti u današnje je vrijeme velik problem, naročito u razvijenim zemljama. Nekad su stanovnici tih zemalja naporno fizički radili jer su se mnogi bavili poljoprivredom, lovom ili gradnjom. Nažalost, teški poslovi koje su morali raditi samo da bi preživjeli često su ih iscrpljivali u tolikoj mjeri da su mnogi prerano umrli. Encyclopædia Britannica navodi kako je u ”staroj Grčkoj i Rimu prosječni očekivani životni vijek iznosio oko 28 godina“. Za razliku od tog vremena, potkraj 20. stoljeća očekivani životni vijek u razvijenim zemljama iznosio je oko 74 godine. Čemu možemo zahvaliti za tu promjenu?

Tehnologija — blagoslov ili prokletstvo?

U usporedbi s onima koji su živjeli pred više stotina godina, ljudi danas relativno su boljeg zdravlja i duže žive. Za to je djelomice zaslužan tehnološki napredak. Suvremeni izumi promijenili su naš pristup poslu i olakšali mnoge mukotrpne poslove. I medicina je znatno napredovala u borbi protiv bolesti, što također doprinosi boljem zdravlju većine ljudi. No čitava je ta situacija pomalo i ironična.

Naime, zbog te iste suvremene tehnologije kojoj možemo zahvaliti bolje zdravlje, s vremenom su mnogi postali fizički neaktivni. U nedavno objavljenom izvještaju pod naslovom Međunarodne statistike o kardiovaskularnim bolestima, Američko kardiološko udruženje objašnjava kako ”ekonomski tranzicijski tokovi, urbanizacija, industrijalizacija i globalizacija u način života ljudi unose promjene koje pogoduju pojavi srčanih bolesti“. Prema istom izvještaju, ”tjelesna neaktivnost i nezdrava ishrana“ ubrajaju se među glavne zdravstvene rizike.

Pred samo 50 godina marljivi seljaci u mnogim zemljama plugom i konjima orali su zemlju, biciklom išli u selo, a navečer vršili popravke u kući. No život njihove unučadi izgleda sasvim drugačije. Mnogi ljudi danas većinu radnog vremena provedu za kompjuterom, kamo god da idu voze se automobilom, a večeri provode sjedeći pred televizorom.

Jedna je studija pokazala da drvosječe u Švedskoj, koji su nekada sijekući drva i vukući debla trošili gotovo 7 000 kalorija dnevno, sada nadgledaju suvremene uređaje koji obavljaju veći dio tog napornog posla. Isto tako, radnici koji su nekada samo pijucima i lopatama gradili i održavali ceste sada čak i u zemljama u razvoju imaju buldožere i drugu tešku mehanizaciju koja im pomaže u tome.

U nekim dijelovima Kine gdje je bicikl bio glavno prijevozno sredstvo, ljudi sve više koriste moped. U Sjedinjenim Državama u 75 posto slučajeva ljudi koriste automobil za prelaženje udaljenosti kraćih od 1,5 kilometara, a na takve kratke rute otpada 25 posto svih putovanja u zemlji.
Suvremena tehnologija doprinijela je i tome da se današnja djeca vrlo malo kreću. U jednoj se studiji navodi kako zbog ’sve zabavnijih i realističnijih videoigara djeca provode više vremena za kompjuterom‘. Do sličnog se zaključka došlo i u vezi s gledanjem televizije i drugim oblicima zabave koji od djece ne iziskuju nikakvo kretanje.

Opasnosti koje proizlaze iz fizičke neaktivnosti
Fizička neaktivnost povezana je s mnogim problemima fizičke, psihičke i emocionalne prirode. Naprimjer, jedna zdravstvena ustanova u Velikoj Britaniji nedavno je izvijestila: ”Kod djece koja se malo kreću postoji veća vjerojatnost da će imati niži stupanj samopoštovanja, biti zabrinutija i pod većim stresom te da će pušiti i uzimati drogu. Radnici koji na poslu uglavnom sjede češće izostaju s posla nego radnici koji se kreću. U kasnijim godinama života fizički neaktivni ljudi gube snagu i vitalnost koje su im potrebne da bi mogli obavljati svakodnevne poslove. Zbog toga mnogi postaju ovisni o drugima i slabijeg su psihičkog zdravlja.“

Cora Craig, predsjednica kanadskog Fitness and Lifestyle Research Institutea, objašnjava kako se ’Kanađani na poslu kreću daleko manje nego nekad i općenito su manje fizički aktivni‘. Kanadski list Globe and Mail navodi: ”Otprilike 48 posto Kanađana ima problema s viškom kilograma, od čega ih je 15 posto gojazno.“ U listu se dodaje kako u Kanadi sjedilačkim načinom života živi 59 posto odraslih. Dr. Matti Uusitupa sa Sveučilišta u Kuopiou (Finska) upozorava kako se ”zbog širenja gojaznosti i sjedilačkog načina života u čitavom svijetu drastično povećava broj oboljelih od dijabetesa tipa 2“.

Jedno novije istraživanje pokazalo je kako se u Hong Kongu oko 20 posto smrtnih slučajeva među osobama starijim od 35 godina može povezati s pomanjkanjem tjelesne aktivnosti. U studiji koja se temelji na tom istraživanju, što ga je proveo tim na čelu s profesorom Tai-Hing Lamom sa Sveučilišta u Hong Kongu, a koja je objavljena 2004. u djelu Annals of Epidemiology, došlo se do zaključka kako među kineskom populacijom u Hong Kongu ”zdravstveni rizici koji proizlaze iz fizičke neaktivnosti premašuju zdravstvene rizike koji su povezani s pušenjem“. Istraživači predviđaju da se ”ista stopa smrtnosti [uslijed pomanjkanja tjelesne aktivnosti] može očekivati i u ostalim dijelovima“ Kine.

Jesu li takva strahovanja opravdana?

Može li fizička neaktivnost doista biti opasnija od pušenja?

Opće je poznato da u odnosu na fizički aktivne osobe oni koji se malo kreću imaju viši krvni tlak, prijeti im veća opasnost od moždanog i srčanog udara, češće obolijevaju od određenih oblika raka i osteoporoze te su skloniji debljanju.

Časopis The Wall Street Journal navodi: ”Broj onih koji imaju problema s viškom kilograma ili su gojazni alarmantno se povećava na svim kontinentima, pa čak i u onim dijelovima svijeta gdje je pothranjenost vrlo raširena. Glavni krivac tome isti je onaj koji je doveo do epidemije gojaznosti u Sjedinjenim Državama, a to je visokokalorična ishrana u kombinaciji sa sjedilačkim načinom života.“ Dr. Stephan Rössner, profesor zdravstvene kulture sa štokholmskog instituta Karolinska, slaže se s time te čak kaže: ”Nema zemlje u kojoj gojaznost nije u porastu.“

Svjetski problem

Redovita, umjerena fizička aktivnost vrlo je važna za čovjekovo zdravlje. Pa ipak, usprkos dobro poznatim opasnostima koje su povezane s fizičkom neaktivnošću, velik dio svjetskog stanovništva i dalje je praktički neaktivan. U Svjetskoj kardiološkoj federaciji smatraju da 60 do 85 posto svjetskog stanovništva ”nije fizički aktivno u tolikoj mjeri da bi to koristilo njihovom zdravlju, a to se naročito odnosi na djevojke i žene“. U toj organizaciji tvrde kako se isto može reći i za 30 posto djece. U Sjedinjenim Državama oko 40 posto odraslih praktički je fizički neaktivno, a oko 50 posto mladih u dobi od 12 do 21 godine ne bavi se redovito nekom intenzivnijom tjelesnom aktivnošću.

Istraživanje koje je provedeno u 15 europskih zemalja kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri sjedilački način života raširen u njima pokazalo je da se postotak fizički neaktivnih ljudi kreće od 43 posto u Švedskoj do 87 posto u Portugalu. U São Paulu (Brazil) fizički je neaktivno otprilike 70 posto stanovnika. Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako se ”podaci prikupljeni u anketama diljem svijeta nevjerojatno podudaraju“. Stoga ne iznenađuje što od zdravstvenih problema povezanih s fizičkom neaktivnošću svake godine umre oko dva milijuna ljudi.

Zdravstveni stručnjaci diljem svijeta to smatraju alarmantnim. Stoga su brojne državne ustanove u čitavom svijetu pokrenule razne programe kako bi građanima ukazale na važnost umjerene tjelesne aktivnosti. Australija, Japan i Sjedinjene Države nadaju se da će se do 2010. razina tjelesne aktivnosti njihovih građana povećati za 10 posto. Škotska je postavila cilj da se do 2020. čak 50 posto odraslih u toj zemlji redovito bavi nekim oblikom fizičke aktivnosti. U izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije navodi se kako su ”Meksiko, Brazil, Jamajka, Novi Zeland, Finska, Ruska Federacija, Maroko, Vijetnam, Južnoafrička Republika i Slovenija pokrenuli slične programe“.

No unatoč angažiranosti mnogih državnih i zdravstvenih organizacija, najveća odgovornost u vezi s našim zdravljem ipak je na nama samima. Stoga se pitajmo: ’Jesam li dovoljno fizički aktivan? Vježbam li dovoljno? Ako je odgovor na ova pitanja negativan, što mogu poduzeti kako bih to promijenio?‘

Naredni će nam članak pokazati kako se možemo poboljšati u tome.



Fizička neaktivnost može drastično povećati rizik od određenih po život opasnih bolesti. Naprimjer, prema izvještaju Američkog kardiološkog udruženja, fizička neaktivnost ”udvostručuje rizik od srčanih oboljenja te za 30 posto povećava rizik od visokog krvnog tlaka. Isto tako, ona udvostručuje rizik od smrti uslijed kardiovaskularnih bolesti i moždanog udara.“

Novija istraživanja pokazuju da raste broj djece koja se ne bave redovito nekim oblikom fizičke aktivnosti. To je naročito izraženo među djevojčicama. Isto tako, čini se da su starija djeca manje aktivna od mlađe. Navest ćemo samo neke od mnogih načina na koje redovita fizička aktivnost koristi djeci:

● Pomaže u razvoju jakih kostiju, mišića i zdravih zglobova

● Sprečava probleme s težinom i gojaznost

● Sprečava pojavu visokog krvnog tlaka

● Sprečava pojavu dijabetesa tipa 2

● Povećava razinu samopoštovanja te ublažava napetost i stres

● Potiče stvaranje navika koje mogu spriječiti fizičku neaktivnost u odrasloj dobi

[Okvir/slika na stranici 6]

Za bolje zdravlje starijih

Kaže se da što su ljudi stariji, to više imaju koristi od redovite i umjerene fizičke aktivnosti. Pa ipak, mnoge starije osobe ustručavaju se baviti nekim oblikom fizičke aktivnosti bojeći se da će se povrijediti ili razboljeti. Doduše, starije bi se osobe trebale posavjetovati s liječnikom prije nego što se odluče za neki jači fizički napor. Međutim, stručnjaci smatraju da fizička aktivnost može znatno doprinijeti kvaliteti života ostarjelih. Navest ćemo samo nekoliko područja na kojima ostarjeli koji redovito vježbaju mogu osjetiti poboljšanje:

● Mentalne sposobnosti

● Ravnoteža i gipkost

● Emocionalno zdravlje

● Oporavak od bolesti i povreda

● Rad jetre i probavnog sustava

● Metabolizam

● Imunološki sustav

● Gustoća koštanog tkiva

● Vitalnost

Gojazna djeca”Gojaznost je jedan od najozbiljnijih zdravstvenih problema s kojima se suočavaju djeca u Aziji“, upozorava dr. Chwang Leh-chii, upravitelj Udruženja dijetetičara u Taipeiu (Tajvan).

U mnogim dijelovima Azije zabilježen je velik postotak gojazne djece, a problem je naročito izražen među dječacima te u urbanim sredinama, izvještava Asiaweek. Istraživanje koje je nedavno provedeno u Pekingu pokazalo je da preko 20 posto učenika osnovne i srednje škole ima višak kilograma.

Izgleda da mladi u Aziji provode sve više vremena gledajući televiziju i igrajući videoigre, kaže se u izvještaju. Što se može poduzeti? Prema Asiaweeku, rješenje problema nije samo u ograničavanju količine hrane koju djeca jedu već i u kombinaciji redovitog vježbanja i zdrave ishrane — u kojoj je voće i povrće zastupljenije nego visokokalorični međuobroci. Dr.

Chwang nadalje kaže da je ključ uspjeha u tome da se fizičke aktivnosti učini zabavnima. No ako gojazna djeca ne promijene svoje životne navike, kaže se u izvještaju, mogla bi se suočiti s problemom visokog tlaka, bolestima jetre, dijabetesom i psihičkim smetnjama.

Tour de France — 100 godina najizazovnije biciklističke utrke

OD DOPISNIKA IZ FRANCUSKE

U STUDENOM 1902. Henri Desgrange, glavni urednik sportskog dnevnog lista L’Auto, razmišljao je o tome kako nadmašiti nakladu suparničkog lista Le Vélo. ”Kako bi bilo da organiziramo biciklističku utrku po Francuskoj?“ predložio je Géo Lefèvre, mladi novinar koji je radio za L’Auto. Premda je njegova ideja u početku djelovala neostvarivo, ipak je ubrzo bila prihvaćena. Tako je 1. srpnja 1903. u 15 sati i 16 minuta 60 profesionalnih i amaterskih biciklista u Parizu započelo trotjednu utrku dugu 2 428 kilometara — prvi Tour de France.

’Robovi ceste‘Utrka je odmah pobudila zanimanje javnosti. Po čitavoj Francuskoj mnoštva ljudi izlazila su na ulice kako bi gledala i bodrila ”robove ceste“, kako ih je nazvao francuski novinski izvjestitelj Albert Londres. Bez imalo pretjerivanja može se reći da je u prvih nekoliko godina sudjelovanje u toj utrci zahtijevalo golemi napor. Oprema je bila primitivna, ceste pune rupa, a etape izuzetno dugačke — neke su čak počinjale po noći.

Budući da se za vrijeme utrke natjecateljima nije smjelo pružati nikakvu tehničku pomoć, osim na kontrolnim točkama, vozači koji su imali kvar morali su sami popraviti svoj bicikl težak 20 kilograma. Tako, naprimjer, Eugène Christophe nije imao sreće sa svojim biciklom. U utrkama 1913. i 1919. morao je popravljati slomljenu vilicu prednjeg kotača u kovačnicama koje je pronašao uz put!

Mijenjanje propozicija i medijska popularnost

Da bi održali interes za utrku, organizatori su iz godine u godinu morali uvoditi nešto novo. Tako je, između ostalog, odlučeno da se poveća broj etapa, skrati duljinu pojedinih etapa te da se neke kraće etape vozi na teritoriju susjednih zemalja. Također su uvedeni nacionalni timovi, timovi koje sponzoriraju komercijalna poduzeća, pojedinačne i ekipne utrke na kronometar te završetak utrke na ulici Champs-Élysées u Parizu. Velika prekretnica nastupila je 1919, kad je odlučeno da se svakoga dana najbolje plasiranom natjecatelju za nagradu dodijeli posebni dres iste boje kao i stranice lista L’Auto — žuta majica, ili maillot jaune, koja je san svakog biciklista. Kako bi prikupio novac za pokrivanje troškova utrke, Desgrange je 1931. uveo propagandnu karavanu koja je prolazila rutom sat vremena prije natjecatelja i podizala raspoloženje promatrača.

Čitanost lista L’Auto — današnjeg L’Équipea — naglo je porasla. Godine 1903. u tren oka razgrabljeno je 130 000 primjeraka posebnog izdanja tiskanog sedam minuta nakon što je Maurice Garin, pobjednik prvog Tour de Francea, stigao na cilj. U današnje vrijeme, kad se televizijske snimke utrke prikazuju u preko 150 zemalja svijeta, Tour de France je, nakon Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva, sportska manifestacija o kojoj se najviše izvještava u medijima diljem svijeta. O velikom zanimanju za tu utrku svjedoči i činjenica da su 1987. članovi španjolskog parlamenta prekinuli sjednicu kako bi pratili prijenos naporne brdske etape kroz Alpe d’Huez u kojoj je nakon 21 oštrog zavoja pobijedio njihov sunarodnjak Pedro Delgado!

Osvajanje planinskih vrhova

U početku se Tour de France uglavnom vozio po ravnom terenu. A onda je u lipnju 1910. Alphonse Steinès, novinar lista L’Auto, s Pireneja poslao Desgrangeu telegram u kojem je pisalo da je moguće svladati tamošnje ceste koje vode preko planinskih prijevoja. Steinès zapravo nije rekao pravu istinu. On se izgubio u planini te je čitavu noć proveo zarobljen u snijegu na nadmorskoj visini od 2 200 metara! Pa ipak, idućeg mjeseca najizdržljiviji biciklisti prihvatili su i taj izazov. Francuz Gustave Garrigou nije stigao prvi, ali je prešao prijevoj Tourmalet u Pirenejima bez zaustavljanja. Otad su u rutu utrke uključeni još neki planinski prijevoji u Alpama i Pirenejima.

Na nizbrdicama natjecatelji dostižu vrtoglave brzine od čak 100 kilometara na sat, pa su česti i padovi. Godine 1951. Nizozemac Wim Van Est, koji je nosio žutu majicu, pao je u provaliju duboku 50 metara iz koje je izvučen pomoću provizornog užeta načinjenog od unutarnjih guma bicikla. Neke druge nesreće imale su tragičan završetak. Godine 1935. Španjolac Francisco Cepeda smrtno je stradao zbog pada na prijevoju Galibier u Alpama. Talijan Fabio Casartelli poginuo je 1995, kad je na prijevoju Portet d’Aspet u Pirenejima pao na cesti s nagibom od 17 stupnjeva.

Hodanje poboljšava fizičku i psihičku kondiciju

Hodanjem, naročito brzim, možemo postići zavidnu telesnu i psihičku kondiciju.

Hodanje nam je zapisano u genima. Kao oblik sportske rekreacije, brzo ili sportsko hodanje ("walking") može nam omogućiti da, bez obzira na dob i na to jesmo li se ili nismo pre bavili sportom, postignemo i održimo zavidnu telesnu i psihičku kondiciju.

Za vreme brzog hodanja kontrolišite otkucaje svog srca pomoću merača, kako biste bili sigurni da je vaš organizam pod optimalnim opterećenjem.

Redovnim i disciplininovanim brzim hodanjem mnogo ćemo učiniti i za naše zdravlje i za dobro raspoloženje. Između ostalog, hodanje povećava kapacitet pluća i pospešuje protok kiseonika organizmom, povećava srčani kapacitet i stabilizuje krvni pritisak, povećava masu, jačinu, izdržljivost i pokretljivost mišićnog tkiva, relaksira, opušta, štiti od pogubnog delovanja svakodnevnoga stresa i čini nas generalno zadovoljnijima. Kako brzo ili sportsko hodanje znatno manje opterećuje organizam, a posebno zglobove, od trčanja, ono predstavlja idealan oblik sportske rekreacije posebno za osobe, ne samo srednje, nego i starije dobi.

Pozitivni efekti rekreacijskog brzog hodanja

Brzo hodanje, atletska sportska disciplina prerasla je u oblik masovne sportske rekreacije prvo u Americi odakle se potom vrlo brzo raširila i širom evropskog kontinenta. Popularnost i masovnost brzog hodanja uopšte ne čudi. U uslovima savremenoga življenja koje karakteriše nedostatak kretanja, brzo hodanje predstavlja idealan način rekreacije za sve, bez obzira na godine i trenutnu kondiciju. Nadalje, pozitivni efekti brzog hodanja vrlo su brzo vidljivi, a rizik od preopterećivanja organizma gotovo da i ne postoji. Stoga je ovaj oblik rekreacije pogodan ne samo za ljude starije dobi nego i za one za koje ostali oblici predstavljaju svojevrstan rizik, dakle za osobe koje boluju na primer od gojaznosti, reume, oboljenja srca i krvotoka, osteoporoze.

Nadalje, od redovnog bavljenja brzim hodanjem koristi ima čitav organizam. Brzo hodanje povoljno deluje na srce i cirkulaciju, organe za disanje, probavu i razmenu materija, mišiće, kosti i zglobove, imunološki i nervni sistem.

Na primer, hodanjem se povećava kapacitet srca i stabilizuje krvni pritisak, povećava se kapacitet pluća, a celokupni organizam se bolje opskrbljuje kiseonikom. Brzo hodanje jača celokupnu muskulaturu, povećava njenu izdržljivost i elastičnost, znatno usporava "trošenje" koštanoga tkiva, hrskavice i zglobova, te tako, između ostaloga, predstavlja izuzetno koristan oblik za prevenciju osteoporoze. Ono doprinosi kvalitetu sna, smanjuje psihičku napetost, doprinosi boljem raspoloženju, ublažava negativne posledice promene vremena, ali doprinosi i boljem trošenju kalorija i topljenju masnoća kod prekomerne težine.

Naročito u starijoj dobi, brzo hodanje povećava pokretljivost, koordinaciju pokreta, doprinosi fizičkoj nezavisnosti od drugih, motiviše za različita postignuća, generalno znatno usporava procese psiho-fizičkog starenja.

Iako je brzo hodanje primereno naprosto svima, postoje kategorije za koje je ovakav oblik rekreacije posebno preporučljiv. Tako se ono, između ostaloga, savetuje osobama koje na radnome mestu uglavnom stoje ili sede, onima koji se ne bave nikakvim fizičkim radom, sportom ili rekreacijom, ili to čine neredovito, onima koji nakon uspinjanja stepenicama ili "žurenja" ostaju "bez daha", onima koji osećaju napetost i bolove u mišićima vrata, leđa i ramena, onima koji nakon promene položaja iz sedenja u stajanje osećaju bolove u zglobovima, onima koji uglavnom sede i voze se u autu, onima koji uglavnom borave u zatvorenom prostoru, te, na primer, onima koji pate od viška kilograma.

Tehnika brzog hodanja
Da bi hodanje, naše uobičajeno svakodnevno kretanje, preraslo u oblik sportske rekreacije ono mora zadovoljiti određene kriterijume.

Prvenstveno, mora biti brže od svakodnevnog hodanja, a koraci učestaliji. Za vreme kretanja telo mora biti gotovo potpuno uspravno, noge (kolena) za vreme oslanjanja na podlogu ispružene, a ruke aktivnije.

Dakle za vreme brzog hodanja gornji deo tela mora biti uspravan, leđa što opuštenija, a pogled usmeren uglavnom ispred sebe, a ne na podlogu kojom se kreće. Ruke koje su savijene u laktu pod kutom od 80 do 90 stupnjeva, rade zamahe uz telo, tj. kreću se ritmički napred i unutra, približno do sredine tela, a potom unatrag i malo prema napolje, otprilike od visine bokova do ramena. Dlanovi moraju biti ili opušteno zatvoreni ili lagano otvoreni. Noga na koju se oslanja (stopalo jedne noge mora uvek biti u kontaktu s podlogom!) za vreme dok je na podlozi mora biti ispružena u kolenu, a savija se tek neposredno pre odvajanja od podloge. Disanje mora biti duboko i usklađeno s ritmom koraka.

Kada je reč o brzini kretanja i učestalosti koraka, najbolji rekreacijski efekat se postiže sa 110 do 130 koraka u minuti. Kako bismo osetili pozitivno delovanje, brzo hodati treba tri puta nedeljno u trajanju od 45 do 60 minuta, brzinom od oko 6 do 7,5 km na sat.

Saveti za početnike

ako se duže vreme niste bavili nikakvim oblikom rekreacije ili imate zdravstvenih tegoba, pre početka treninga se obavezno posavetujte s lekarom
ako je ikako moguće, za trening odaberite prirodnu podlogu, dakle stazu u prirodi, parku ili šumarku, radije nego asfalt
ako hodate u usamljenom području, trenirajte u grupi ili u društvu psa
za trening odaberite udobnu sportsku odeću od prirodnih materijala ili sportsku obuću posebno prilagođenu brzom hodanju koja ublažava pritisak na podlogu
pri izboru obuće ne štedite novac, i ne zaboravite da ona mora biti za broj veća od običnih cipela
pri izrazito lošim vremenskihm uslovima trenirajte po sobnoj traci za brzo hodanje
pre svakog treninga obavezno se rastegnite i zagrejte svoje mišiće
pre, za vreme i nakon treninga pijte dovoljno tečnosti, najbolje negazirane prirodne vode (posebni energetski napici imaju smisla samo ako hodate duže od sat vremena)
kako je nadoknada tečnosti posebno važna za vreme treninga, ne čekajte da ožednite, već svakih 15 minuta popijte velik gutljaj vode

vreme treninga uskladite sa svojim bioritmom, najbolje ujutro ili rano uveče
osim za poboljšanje psiho-fizičke kondicije i zdravlja, trening iskoristite za dobrobiti i na drugim nivoima. Primer, ako hodate sami, iskoristite okruženje te se dodatno psihički opustite uživajući u prirodi, njenim bojama, mirisima i oblicima, trening u grupi, pak, iskoristite za sticanje prijateljstva, negovanje društvenih kontakta, a odlučite li se na trening sa životnim partnerom, poboljšajte komunikaciju i otkrijte nove dimenzije vaše veze.

Izvor: Coolinarika

”Tamnija strana“

Časopis Seventeen izvještava: ”Postoji tamnija strana sporta, kad ljudi polažu ogromnu važnost pobjeđivanju. Trenera pobjeda može voditi do unapređenja ili televizijskog nastupa. Roditelju pobjeda može značiti pravo na hvalisanje ili posredni osjećaj ispunjenosti. Za sportaše pobjeda može značiti ponude stipendija, novinske izreske, divljenje školskih drugova i susjeda.“

Neki školski sportaši također sanjaju da napreduju i postanu profesionalni igrači. ”Sanjao sam o igranju na gradskom i državnom prvenstvu i konačno među profesionalcima“, rekao je mladi Gerald. ”Vidio sam se kako postajem bogat, reklamiram mnoge proizvode, kako sam među najslavnijim sportašima, uzor drugima i kako izlazim sa najljepšom djevojkom u školi.“

Zato ne čudi što se u mnogim školama sportovi igraju sa žestinom, gotovo na život i smrt! Zabava i dobra kondicija ostaju u drugom planu. Kao što je Seventeen nastavio: ”Pobjeđivanje iznenada pregazi brigu o poštenju, školskim zadacima, zdravlju, sreći i većini drugih važnih životnih stajališta. Pobjeđivanje postaje sve i stvara se pritisak.“

Sa prevladavajućim stavom pobijediti pod svaku cijenu, ne iznenađuje što je poplava povreda pogodila školski sport. Igru ponekad prati nasilje sportaša, navijača, pa čak i roditelja. I upotreba stimulativnih lijekova, kao što su steroidi, postaje rasprostranjena čak i među sportašima tinejdžerima.

Dok igranje u timu, dakle, može imati neke ograničene prednosti, ono može izazvati i pretjerani natjecateljski duh, maštanje o velikom bogatstvu i sebičnu želju za slavom.
Pritisak vršnjaka

Odgajatelji često hvale prilike koje pruža sport u izgrađivanju bliskih odnosa sa vršnjacima. Ironično je da ta ista prilika stvara problem .

Iskreno rečeno, u kakvu vrstu društva ćeš vjerojatno uletjeti u timskoj garderobi?

Jedan mladić priznaje: ”Tamo se mnogo psovalo i upotrebljavalo loš govor. Momci su uvijek govorili o djevojkama i donosili pornografske knjige da ih gledaju.“ Osim toga, razvijanje i podržavanje timskog duha obično zahtijeva da se družiš sa drugovima iz tima prije i poslije utakmica i da sudjeluješ na sjedeljkama.

Istina, možda je moguće biti u timu i ostati odvojen od društva.

No, jedna 14-godišnja tinejdžerka priznaje: ”Pritisak vršnjaka je suviše snažan da ti dozvoli da samo igraš i ideš kući.“Pod pritiskom drugova iz tima neki mladi su se našli na zabavama gdje se točio alkohol i koristila droga, da ne spominjemo ponižavajuću muziku i kompromitirajuće situacije sa suprotnim spolom.

Razmotrimo iskustvo mladića imenom Robert.
On kaže: ”Nakon priključenja timu, problemi su bili ogromni. Bio je strahovit pritisak da se uključim u predbračni seks, droge, opijanje i odlaženje na divlje zabave. Naprosto nisam mogao vjerovati da su takve stvari spojive sa sportom u srednjoj školi. Na igralištu, kao i izvan njega, od tebe se očekivalo da hodaš, govoriš i postupaš baš kao ostali momci.“
Korisne alternative

Naravno, neki treninzi mogu biti omogućeni za vrijeme nastave kao dio redovnog nastavnog plana, i obično se mladim nema što prigovoriti za posjećivanje takvih satova. Uz to, okolnosti se razlikuju u pojedinim zemljama. Unatoč tome, pojedini mladi općenito izbjegavaju uplitanje u sportove izvan nastavnog plana. Ipak, to ne znači da ti kao omladinac ne možeš uživati u sportu. Međutim, ti možda moraš poduzati određene inicijative.

Naprimjer, mogao bi razgovarati sa svojim roditeljima u vezi planiranja izleta, kao što je piknik. To bi moglo pružiti priliku tvojoj obitelji i prijateljima da uživate u nekim korisnim sportskim aktivnostima. Ili bi mogao pokušati pozvati nekoliko omladinaca da se sakupite i vozite bicikl, loptate se, ili sudjelujete u utrkama do mile volje.

Ipak, važno je da izbjegavaš pretjerani natjecateljski duh. Posjedovanje službenog, stalnog tima vodi raspirivanju stava pobijediti pod svaku cijenu. Zato je obično najbolje održati stvari neslužbenima. Ustvari, izvjesna mjera nadzora od strane odraslih često je dobra ideja.

Istina, neslužbenim igrama možda nedostaje nešto od uzbudljivosti organiziranih školskih sportova. Ali, još uvijek možeš uživati. Robert je odlučio napustiti školski tim. Ali, on kaže: ”Još uvijek jako uživam u bavljenju sportom. Sada čak više nego prije. Kad se sada bavim sportom, to nije da pobijedim pod svaku cijenu, niti sam ispunjen natjecateljskim duhom.“