AGRESIVNO PONAŠANJE DJECE U VRTIĆU

AGRESIVNOST KOD DJECE I NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

Agresivno ponašanje je ono kojemu je namjera nekome ili nečemu nanijeti štetu,
neugodu, povredu ili pod svaku cijenu nametnuti vlastite ideje,rješenja, aktivnosti.
Razvoju, podržavanju i održavanju agresije u djece pridonose obiteljski život, vršnjaci,
institucionalni kontekst,uže i šire socijalno okruženje te biološki faktori.
Dijete će agresivno ponašanje birati kao izlaz iz raznih socijalnih situacija, a
ukoliko ga okolina svjesno ili nesvjesno podržava, povremena agresivnost postat će uobičajen način ponašanja.

Vrste agresivnosti:
Fizička – fizički napad (udaranje, čupanje, griženje...)
Verbalna – (vikanje, tužakanje, psovanje, vrijeđanje...)
Tiha – (odbijanje nekoga, pr. u igri „Ti si premala za to“)Iako
najviše u oči upada fizičke agresivnost, ni druge dvije nisu manje
bitne (jer dijete koje je prvo postalo fizički agresivno, ne mora biti
začetnik sukoba, a još manje uzročnik). Djeca razmišljaju glede fizičke
agresivnosti na isti način – oni će uvijek primijetiti nekoga tko
fizički udari i u njihovim očima on je kriv, dok nekoj verbalnoj
agresiji ne pridaju toliku važnost.
Isto tako oni počinitelja i žrtvu
gledaju uvijek samo subjektivno, pr. „Tko plače ima pravo“, onaj tko je
više puta počinitelj i u drugim će sukobima biti tako označen – zato je
važna pomoć odraslog – jer agresivnost je neugoda i za žrtvu ( kod koje se javljaju osjećaji straha, boli, tuge, ljutnje, povlačenja) i za počinitelja,
što se često zanemaruje, a vrlo je važno jer on ima i nosi teške
emocije, gubitke samokontrole nad samim sobom i situacijom, što
dugotrajno rezultira niskim samopouzdanjem, a potom i gubitkom osjećaja
pripadanja socijalnoj skupini.

Loše strane agresivnog ponašanja: ugrožavanje okoline, širenje zaraze socijalno neprihvatljivog ponašanja.

Dobre strane agresivnog ponašanja: ventiliranje teških emocija, te činjenica da osoba ima puno energije i da se želi boriti za sebe i za svoje interese. Na nama je da iskoristimo dobre strane tog ponašanja, tako da agresivno usmjerimo k prosocijalnom ponašanju (pomaganje u nevolji, dijeljenje igračaka).
Razočaranje i bijes nisu „zločesti“ osjećaji ali na nama je naučiti kako se od tih osjećaja rasteretiti i olakšati.
Učimo imenovati svoje emocije, ali i prepoznati kako se drugi osjeća u
određenoj situaciji, što želimo mi, a što želi drugi, te kako
zajednički pronaći rješenje kroz koje ćemo ostvariti svoje potrebe,
prava i želje, a ne ograničiti tuđe – a sve to pod jednim imenom naziva
se nenasilno rješavanje sukoba.
Sukob – pojam koji označava situaciju u kojoj postoje suprotna zbivanja, tendencije, ponašanja, čuvstva.
Sukob je nešto što niti možemo niti želimo ukloniti iz dječje igre.
Sukob je nešto što može poticati osobni rast i razvoj, učenje i promjene.
Cilj
– uči u sukob, riješiti ga konstruktivno i nenasilno; osoba na taj
način jača samopouzdanje, potiče radoznalost i kreativnost.
Nerazriješen sukob – frustriranost, tjeskoba, zabrinutost i nelagoda.

Tijek učenja nenasilnog rješavanja sukoba:

• uspostavitipravila ponašanja u skupini (ona se odnose na konkretna ponašanja i
  govore djetetu što da radi, a ne što da ne radi), donose se zajedno s
  djecom i valja ih se dosljedno pridržavati
  
• učenje nenasilnog rješavanja sukoba pri čemu nema jednog načina koji pruža jamstvo (valja se prilagoditi djeci i skupini)
  

Rješavanje sukoba:

• U čemu je problem, što se dogodilo ?
  
• Kako se osjećaš u vezi s tim?
  
• Što želite da se dogodi?
  
• Što se može učiniti?
  
• važne su dosljedne akcije, reagirati svaki put
  
• pomoć i suosjećanje pokazati i napadnutom djetetu i napadaču
  ako je krenuo fizički obračun – poslati djecu u dva različita „kuta“ hlađenja, ne da bi se kaznili, nego ohladili glave,
  
• predložiti da nekoliko minuta sjede u tišini; uloga posrednika – ponuditi
  drugačiji pristup, bez nasilja, smirenim tonom i bez uvođenja tradicionalne discipline
  
• Primjeri nekih pitanja koje posrednik postavlja djeci: Kako se vaš problem mogao riješiti
  drugačije bez udaraca“ (to je pitanje za kraj nakon osvještavanja emocija).
  
• Da bi se aktivnosti mogle dalje zajednički odvijati valja postaviti pitanje u kojem se očituje želja za isprikom:“Pa što XY sada treba učiniti da bi se vas dvoje mogli dalje zajedno igrati?“
  

Ponaša li se vaše dijete agresivno i u kojim situacijama? Je li se netko u vrtiću prema njemu ponašao agresivno? Je li zbog nekog agresivnog djeteta imao poteškoće u vrtiću? Kako ste riješili takve situacije? Kako su reagirale TETE?

Ispričajte svoju priču.