Kutak za korisne tekstove

Ivana Milaković
07.11.2008.


I deca i tinejdžeri, baš kao i odrasli, podložni su stresu. Povod za njihove brige može biti drugačiji nego kad se o odraslim osobama radi, može i da deluje znatno manje ozbiljno, ali se radi o stvarima koje samim tinejdžerima nisu nimalo nebitne, i zbog kojih se osećaju uzrujano isto koliko i odrasli kad imaju probleme - ako ne i više. Roditelji tu često mogu puno da pomognu, nadamo se da će vam neki od predloga biti od koristi.

Deci i tinejdžerima pod stresom potrebno je dosta podrške. Dobro bi bilo razumeti tinejdžerova osećanja i ne tretirati ga kao da preterano reaguje, čak i ako se "iskida od plača" zbog nečega što vama deluje kao sitnica. I vi se nekad žestoko iznervirate zbog nečega što je zapravo sitnica, zar ne? Pored toga, to što vama nešto, iz perspektive odrasle osobe, ne deluje toliko krupno ne znači da i vaše dete to vidi na isti način; to je nešto što je njima bitno, i boli ih, i to ih jako boli. Ukratko, dobro bi bilo ne omalovažiti osećanja vašeg deteta time što ćete mu reći da će to što oseća proći, bolje je pokazati mu da razumete da se sada oseća jako povređeno.

Dobro je i pokazati uverenost da će sve ispasti dobro. "Kladim se da je on već zaboravio na vašu svađu i da se više ne ljuti na tebe", "Sigurna sam da ćete ti i tvoji prijatelji uspeti to da rešite", i slične rečenice mogu da imaju veoma umirujući efekat na dete.

Održavajte uobičajene rutine kako biste pružili osećaj da stvari i dalje normalno teku. Nemojte dopustiti bežanje iz škole, mada ne bi bilo loše zamoliti nastavnike da budu tolerantni prema eventualnim ispadima vašeg deteta jer je trenutno pod stresom.

Ohrabrite dete da razgovara s vama, ali ga nemojte prisiljavati na to, i dopustite mu da odbije da odgovori ili da priča o nečemu. Stavite mu do znanja da ste spremni da ga saslušate i da pričate s njim kad god mu to bude potrebno. Može da pomogne i ako im ispričate o sličnim problemima koje ste vi imali u njihovim godinama, i kako ste se vi tada osećali, i kako ste ih rešili. To bi moglo da navede dete da se otvori. S dečacima nekad lakše ide ako razgovor pokušate dok rade još nešto (ne dok su baš zaneti u to što rade) nego ako pokušate licem-u-lice razgovor.

Pokušajte da uklonite bar deo pritiska. Recimo, ako u kući ima problema, nemojte baš tad "ganjati" dete zbog slabijih ocena ili zbog neraspremljene sobe.

Mladi pitaju...

Što je loše u upotrebi sarkazma?

’Prilično si bistar ... za jednog glupana!‘

’To je divna haljina. Šteta što nije tvoj broj!‘

’Posljednji put sam vidio takvu šminku u cirkusu.‘

POPUT britve oštre riječi, bez obzira na njihovu namjeru, mogu duboko povrijediti nečije samopoštovanje. Čak i kada su izgovorene u šali, sarkastične riječi mogu imati za posljedicu neprijateljstva, povrijeđene osjećaje, razorena prijateljstva.

Ipak, možda posjeduješ ”dar“ za sarkazam. Prijatelji se grohotom smiju tvojim podbadajućim, jezgrovitim dosjetkama i ponižavanjima. Bodre te i hrabre da smišljaš još duhovitije riječi. Ili može biti da je sarkazam postao tvoje osnovno sredstvo samoobrane. Naoružan riječima poput oružja, vrijeđaš i sputavaš svakog tko predstavlja bilo kakvu vrstu prijetnje tvojoj dobrobiti — ili tvom ja. Možda čak ponekad uhvatiš sebe da kažeš surove riječi roditeljima, braći ili sestrama.

Sarkazam ima svoje mjesto. U svojim blažim oblicima, on može biti zabavan. A povremeno sarkazam može izražavati duboke osjećaje. Nedobrohotan ili okrutan sarkazam nije ništa manji od nasilnog, agresivnog ponašanja. Kao što autor Mary Susan Miller ističe u svojoj knjizi Childstress!, to je oblik ”udaranja i napadanja“, samo sa ”oružjem koje je više društveno prihvaćeno“ od pušaka i noževa.

Ipak, mnogi gledaju na oštre, sarkastične opaske kao na još jedan način izražavanja humora. Što onda ima loše u tome?

Samo bezazlena šala?

”Na mom poslu“, kaže Eric, ”svatko koristi sarkazam. Uglavnom se to smatra šalom.“ Zanimljivo, The New York Times izvještava: ”Psiholozi uvijek kažu (...) da muškarci reagiraju sa više oduševljenja na ’agresivan‘ humor nego žene.“ Tinejdžere, zatim, može obuzeti osobita radost u verbalnom zadirkivanju, dosađivanju i uznemiravanju drugih.

Točno je da blagi sarkazam može biti smiješan. ***

Ali kada je sarkazam s podlim namjerama, bol od zajedljive primjedbe može ostati dugo nakon što smijeh iščezne. Često razigrani rat dosjetki postaje žustra rasprava. Kako je jedan mladić izložio: ”Kad si duboko povrijeđen onim što je netko rekao, možeš reagirati uzvraćajući najlošijom stvari koje se možeš sjetiti. Onda to više nije samo zadirkivanje; ti zapravo pokušavaš povrijediti drugu osobu. A sarkazam može biti veoma efikasno oružje.“

Doista, riječ ”sarkazam“ izvedena je od grčkog glagola koji doslovno znači ”rastrgati meso poput pasa“. Upravo kao što pas koristi svoje oštre sjekutiće da otkine meso od kosti, sarkastična osoba može drugog lišiti njegovog dostojanstva. Kao što Journal of Contemporary Ethnography navodi: ”Bit sarkazma (...) je otvoreno neprijateljstvo ili prezir.“ Od male je važnosti da li je to direktan napad, profinjeno ponižavanje ili nešto što ti izleti iz usta. Neljubazne, sarkastične opaske čine nekog predmetom ismijavanja — žrtvom.

Kakvi su učinci?

Kao što 19-godišnji Josh iznosi: ”Sarkazam može učiniti da se osjećaš doista glupo.“ Ipak, oštećenje može biti daleko dugotrajnije. U svojoj knjizi Toxic Parents, dr. Susan Forward navodi posljedice verbalnog zlostavljanja od strane roditelja: ”Vidjela sam tisuće pacijenata [koji] su patili od narušenog osjećaja samovrijednosti zato što su se roditelji (...) ’šalili‘ o tome kako su glupi, ružni ili nepoželjni.“

Zamisli onda, što može proizići iz nanošenja okrutog sarkazma prijatelju, poznaniku, bratu ili sestri. Dr. Forward zaključuje: ”Humor koji omalovažava može biti krajnje štetan.“
Zato nije čudno što je knjiga o dječjem razvoju zaključila: ”Sarkazam (...) bi trebalo zauvjek izbrisati iz ljudskog razgovora. On obično vrijeđa, često duboko rani i gotovo nikad ne vodi do plodnog dijaloga.“

Izbjegavaj nepromišljen govor

Ipak, što ako upotreba sarkastičnog govora postane ukorijenjena navika?

Onda je krajnje vrijeme da naučiš promisliti prije nego govoriš. Mudri kralj Salamun je rekao: ”Jesi li vidio čovjeka brza na riječima?

Više ima nade za ludoga nego za njega“ (Poslovice 29:20, NW).

Nepromišljen govor može biti osobito razoran kad se koristi među članovima obitelji.
Zašto? ”
Zato što ti njihova mišljenja najviše znače“, objašnjava 16-godišnja Penny.

Ipak, knjiga Raising Good Children citira pedagoga Johna Holta koji kaže: ”Prečesto članovi obitelji iskaljuju jedni na drugima svu bol i razočarenje svog života koje se ne usude iskaliti na nekome drugom.“ Članovi obitelji znaju jedni druge tako dobro da su skloni biti netolerantni prema propustima drugoga; srdnja se lako rasplamsa i onda naviru sarkastične riječi.

Kao što je 18-godišnjakinja Joanne naučila: ”Moraš razmisliti kome govoriš i što ćeš reći prije nego što kažeš.“ Ako smatraš da si emotivno uzrujan, ne budi brz da izraziš svoje osjećaje. Umjesto toga zastani na trenutak i zapitaj se: ’Jesu li riječi koje osjećam da ću reći ljubazne?

Jesu li neophodne?

Hoće li mi kasnije biti žao što sam ih rekao?‘

Pažljivim odmjeravanjem svojih riječi, možeš izbjeći povrijediti osjećaje drugih, i poštedjet ćeš sebe od nepotrebnog srama i neprilike.

Kad si žrtva

A što ako izvučeš deblji kraj sarkazma, možda od prijatelja ili drugova u školi?

Prije nego podlegneš porivu da vratiš milo za drago, imaj na umu da živiš u ’kritičnim vremenima, s kojima se teško izlazi na kraj‘
Mladi su suočeni sa ogromnim pritiscima. Knjiga The Loneliness of Children navodi: ”Djeca (...) donose u svoje škole sve predrasude, neraspoloženja, agresivnosti i prigušena neprijateljstva o kojima su poučavana kod kuće.“ Takva neprijateljstva često se oslobađaju u obliku okrutnog govora.

Spoznaja o tome može ti pomoći da izbjegneš sklonost osvećivanja kad si žrtva. Ipak, ”Nikomu ne vraćajte zlo za zlo!“ Ali to ne znači da ne smiješ nikako reagirati kad sarkastičan govor postane uvreda — ili prijetnja. Knjiga Violence, od koautora Irwina Kutasha, primjećuje: ”Uvrede koje nisu uspješno suzbijene mogu imati dalekosežne posljedice za žrtve (...) Ove žrtve postaju lake mete za daljnje ranjavanje.“

Tada okolnosti povremeno mogu opravdati tvoje suzbijanje verbalnog napada, ne naglim uzvraćanjem zlobnim riječima, već tihim i mirnim govorom onome koji vrijeđa, u četiri oka .Joanne je to pokušala, govoreći drugu u razredu: ”Nije mi se svidjelo što si rekao pred cijelim razredom. Bilo je to zaista uvredljivo.“ Kakav je bio rezultat?
Joanne kaže:
”Od tada me on poštuje i više ništa ne kaže.“

Dvadesetgodišnji David, međutim, ukazuje na još jedan izvor štetnog govora, rekavši: ”Pretpostavlja se da te tvoji roditelji najviše vole; ipak, oni su ponekad ti koji daju najoštrije primjedbe.“ Naravno, to se često čini u bezazlenosti; u pokušaju da te isprave, oni te nesvjesno poraze. Zašto ne pokušaš razgovarati sa svojim roditeljima o tome, stavljajući im na znanje kako se osjećaš?
Možda će sljedeći put biti osjetljiviji prema tvojim osjećajima.

Konačno, može ti pomoći ako sebe ne smatraš previše važnim. Autor Donald W. Ball primjećuje: ”Djelotvornost sarkazma (...) leži u njegovim zamišljenim posljedicama.“ Da, nemoj napuhivati slučaj preko mjere zamišljajući da si podnio nepopravljivu štetu zbog jedne neljubazne primjedbe. Zadrži smisao za humor!

Međutim, najbolji način da izbjegneš biti žrtva sarkazma jest da ga sam izbjegavaš koristiti.

Zlatno pravilo glasi:

”Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, tako isto i vi morate činiti njima“ (Matej 7:12, NW).

Sarkazam može povrijediti