Kutak za korisne tekstove

Kako dolazi do Downovog sindroma?

Ljudsko tijelo sastoji se od ogromnog broja stanica. Svaka stanica u svojem središtu ima jezgru u kojoj je smješten nasljedni materijal, tzv. geni, a grupirani su oko štapićastih struktura koje nazivamo kromosomima. Kod zdrave osobe, jezgra svake stanice sadrži 46 kromosoma, odnosno 23 para, naslijeđena od oba roditelja. Posebnu vrstu stanica čine muške i ženske zametne stanice. One s generacije na generaciju prenose genetski zapis ili kod, koji sadržava sve naše osobine. Nasljedni materijal u zametnim stanicama je podložan štetnim promjenama, tzv. mutacijama, tijekom starenja, ili prilikom dijeljenja stanica nakon oplodnje.
Downov sindrom uzrokuje pogrešan prijenos kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u jednoj stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma, kromosoma koji je numeriran brojem 21 (stanica sadržava 23 različita kromosoma numerirana brojevima od 1 do 22, te 23. spolni kromosom). Najčešće nastaje u jajnoj stanici prije, rjeđe nakon oplodnje, dok se u manjem broju slučajeva pojavljuje u spermijima. U tom slučaju stanice ne sadrže 46 kromosoma, već 47 jer se pojavljuje jedan prekobrojni kromosom, kromosom broj 21. Budući da postoje tri kopije 21. kromosoma, Downov sindrom se često još naziva i "trisomija 21".

Osim klasične trisomije 21, postoje i pacijenti s Downovim sindromom koji imaju dvije različite vrste stanica, jednu s normalnim brojem kromosoma, a drugu s 47 kromosoma, tzv. mozaicizam. Postoji i treći oblik, kada se dio 21. kromosoma odvoji tijekom podjele stanica i "zakvači" za drugi kromosom, pa ne dolazi do promjene ukupnog broja kromosoma. Dakle, iako je ukupan broj kromosoma 46, prisutnost odvojenog dijela 21. kromosoma uzrokuje pojavu simptoma Downovog sindroma. To se naziva translokacija ili premještaj. Mozaicizam se javlja u samo jedan do dva posto slučajeva Downova sindroma, a translokacija se javlja se u tri do četiri posto slučajeva.

Unatoč godinama istraživanja, razlog nastajanja ovakve pogrešne podjele stanica još uvijek je nepoznat. Oblik javljanja Down sindroma ne ovisi o vanjskim činiteljima, niti se na njega može utjecati. Poznato je da kod žena iznad 35 godina starosti postoji veća vjerojatnost (1 od 400 djece) da će roditi dijete s Downovim sindromom. Rizik se s godinama povećava, do 40. godine života on iznosi 1:110, a do 45. godine života čak 1:35. Budući da se zbog današnjeg ritma života mladi parovi odlučuju imati djecu sve kasnije u životu, očekuje se povećanje broja slučajeva Downova sindroma. Time se povećava i potreba genetskog savjetovanja roditelja, no mnogi liječnici još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri upoznati s učestalošću pojave Downova sindroma i napretku u dijagnosticiranju.

PLIVAzdravlje

Simptomi i dijagnosticiranje

Postoji preko pedeset karakterističnih obilježja Downovog sindroma, a njihov broj i intenzitet razlikuje se od djeteta do djeteta. U dijagnozu Downova sindroma najčešće se može posumnjati odmah nakon poroda, zbog specifičnog fizičkog izgleda djeteta. Mnoge karakteristike Downova sindroma se, međutim, mogu pronaći i kod sasvim normalne djece. Zbog toga će liječnik, ukoliko postoji sumnja da se radi o Downovom sindromu, napraviti pretragu iz krvnih stanica djeteta, koju nazivamo kariotip. Kariotip prikazuje broj, veličinu i izgled kromosoma izoliranih iz jedne stanice. Ukoliko pronađe višak cijelog ili dijela 21. kromosoma, potvrdit će dijagnozu Downova sindroma.

Najčešća karakteristična obilježja izgleda djeteta s Downovim sindromom su:

Mišićna hipotonija, smanjenje napetosti (tonusa) mišića
Široki vrat. Dijete može imati kratak, široki vrat s previše kože i masnog tkiva
Kosi položaj očnih otvora (obilježja lica osoba monogolske rase, od čega je bio uvriježen naziv "mongoloidizam")
Okruglo lice izravnanog profila
Abnormalni oblik uški
Kratke šake, na dlanu postoji specifična poprečna brazda
Malena usta i nos s neproporcionalno velikim jezikom
Kratke i široke ruke i noge, često postoji i velik razmak između nožnog palca i susjednog prsta
Kraći prsni koš neobičnog oblika
Malena glava

Kako smo spomenuli, ove, a i neke druge karakteristike Downova sindroma mogu se javiti i kod zdrave djece, stoga je za postavljanje dijagnoze potrebno učiniti dodatne pretrage. Koliko god nastanak Downova sindroma nije moguće spriječiti, moguće je prije rođenja otkriti je li nerođeno dijete bolesno, te se pravodobno pripremiti za sve izazove koji dolaze trenutkom njegova rođenja. Kod osoba koje u obitelji imaju nekog s Downovim sindromom ili kod roditelja koji već imaju bolesno dijete, moguće je savjetovanjem prije nastupanja trudnoće odrediti rizik javljanja ili ponavljanja istog problema u potomstva, a pregledima i dijagnostičkim pretragama u ranoj fazi trudnoće može se odrediti je li nerođeno dijete zdravo ili ne. Vrijeme nakon rođenja djeteta posebno je teško, zbog svih stresova koje sobom nosi prilagodba na novorođenče i na situaciju koja u potunosti mijenja dotadašnji život.

Postoje više ili manje pouzdane pretrage kojima se u trudnoći određuje eventualno postojanje Downovog sindroma u nerođena djeteta.

Najpouzdanije od njih, kojima se dijagnoza postavlja s 98-99-postotnom sigurnošću jesu amniocenteza i analiza materijala plodovih ovoja (horionskih resica). Obje metode analiziraju materijal dobiven od samog ploda. Analiza horionskih resica je metoda koju je moguće učiniti najranije, između 7. i 9. tjedna trudnoće, a amniocenteza (uzimanje uzorka plodne tekućine ) se izvodi 5-6 tjedana kasnije, do 20. tjedna trudnoće. Obje metode nose određeni rizik krvarenja, a u malom postotku moguć je i pobačaj.
Za majku i dijete bezopasna metoda je određivanje triju hormora iz krvi majke, te izračunavanje njihovih omjera i indirektno zaključivanje o riziku rođenja djeteta s Down sindromom. To je metoda tzv. triple testa. Pouzdanost je oko 60%, a postoje i lažno pozitivni nalazi.
Ultrazvučnom analizom morfologije djeteta, kao i praćenjem mjera djetetovih kostiju nije moguće zaključiti ništa o eventualnom postojanju Downovog sindroma.

PLIVAzdravlje

Mitovi i istina o Downovom sindromu

Danas još uvijek vladaju predrasude vezane uz Downov sindrom i osobe koje pate od tog poremećaja. Uzrok takvim netočnim informacijama prije svega je loša informiranost, stoga ćemo obratiti pozornost na neke od najčešćih netočnih spoznaja.

Downov sindrom je rijedak genetski poremećaj.
Netočno. Downov sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Jedno od 650 novorođene djece u općoj populacije rađa se s ovim poremećajem, dok se učestalost povisuje i više puta s porastom dobi majke.

Većina djece s Downovim sindromom ima starije roditelje.
Netočno. Čak 80 posto oboljele djece rodile su majke mlađe od 35 godina, međutim vjerojatnost i učestalost pojave Downovog sindroma značajno raste s godinama majke.

Osobe s Downovim sindromom su teško retardirane.
Netočno. Mnogi oboljeli imaju kvocijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje retardirane osobe. Djeca s Downovim sindromom svakako se mogu podučavati, a njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.

Osobe s Downovim sindromom potrebno je smjestiti u posebne institucije.
Netočno. Danas sve više osoba s Downovim sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Druže se s osobama koje imaju neke poremećaje, kao i sa zdravim osobama, stvaraju prijateljstva, zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima itd.

Djeca s Downovim sindromom moraju biti smještena u posebne edukacijske programe.
Netočno. Sve više djece s Downovim sindromom potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima. U nekim slučajevima uključeni su u posebne programe, dok su u drugim slučajevima potpuno uključeni u svakodnevni školski rad s ostalom djecom. Cilj je u potpunosti uključiti takve osobe u edukacijski i socijalni život zajednice.

Odrasle s Downovim sindromom je nemoguće zaposliti.
Netočno. Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.

Oboljele osobe ne mogu imati bliske međuljudske veze niti stupati u brak.
Netočno. Djeca oboljela od downovog sindroma su izrazito emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu nakonost sviju onih koji s njima dolaze u kontakt. Odrasle osobe s Downovim sindromom mogu stupati u veze, od kojih neke završavaju i brakom. Mogu imati i djecu, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Downov sindrom.

Downov sindrom je nemoguće izliječiti.
Točno. Svake godine čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Downovog sindroma. Danas su znanstvenici čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Downovim sindromom

PLIVAzdravlje

DISLALIJA

Definicija
Dislalija (dyslalia) je naziv za poremećaj izgovora. Označava nepreciznu
ili pogrešnu artikulaciju (izgovor glasova), a može se očitovati
kao izostavljanje nekog glasa (omissio), njegova zamjena nekim drugim
glasom (supstitutio), iskrivljen izgovor određenih glasova (distorsio)
te dodavanje glasova nekim riječima ili skupina glasova (additio).

Dob
Smatra se kako razvoj govora traje čak do 9. godine, kada se govor
definitivno automatizira. Međutim, već bi dijete od tri godine trebalo
pravilno izgovarati veći broj glasova. Postoje kronološke norme
do kojih dijete treba razviti pravilnu artikulaciju. Ako pogrešna
artikulacija traje i nakon određenih normi, što se dijagnosticira
u suradnji sa specijalistom otorinolaringologom za područje fonijatrije,
potrebno je početi liječenje.

Podjela
Dislalije dijelimo na organske i funkcionalne

Organske dislalije
Uzrok organskim dislalijama jest neki poremećaj u anatomiji artikulatora
govora, npr:
- kratak jezik
- slabije pokretan jezik
- zubni poremećaji
- velik, zadebljan jezik (makroglosija)
- rascjepi nepca
- rascjepi čeljusti
- rascjepi usnice
- razne druge malformacije jezika i čeljusti

Funkcionalne dislalije
Funkcionalne dislalije su uzrokovane poremećenom funkcijom (npr.
slušanja), a tako nazivamo i dislalije kojima ne znamo uzrok. Kod
tzv. otogenih dislalija najčešće je poremećaj govora uzrokovan oštećenjem
sluha za tipičnu frekvenciju za neki glas.
Dislalije se mogu pojaviti i pri usporenom govornom razvoju kao
jedan od mnogobrojnih simptoma.

Opseg oštećenja
Ovisno o uzroku, glasovni sustav može biti oštećen djelomično (katkad
samo glas ili skupina glasova) ili većim dijelom.
Pri rascjepu nepca (palatoshiza) poremećen je gotovo cijeli sustav
glasova (rinolalija).
Češće se radi o djelomičnim oštećenjima kada pogreškama češće podliježu
suglasnici, najčešće frikativi (s, z, š, ž) te afrikati (c, ć, č,
dž, đ) i vibrant r.

Sigmatizam (sigmatismus) naziv je za neispravan
izgovor glasova s, z, c, š, č, dž, đ.
Kod male djece najčešće se radi o ispuštanju (omisiji) i zamjeni
(supstituciji) tih glasova, a kod odraslih o iskrivljenom izgovoru
(distorziji).

Lateralni sigmatizam je za slušaoca
najneugodnija vrsta sigmatizma. Nastaje u tijeku razvoja trajnog
zubala kada dijete zbog gubitka sjekutića postavlja jezik sa strane
(lateralno), tražeći oslonac na pretkutnjacima. Ako i nakon izrastanja
sjekutića ostane isti mehanizam stvaranja glasova, rezultat je lateralni
sigmatizam koji treba rješavati govornom terapijom.

Rotacizam (rotacismus) je naziv za poremećen izgovor
glasa r. Taj je poremećaj najčešći nakon sigmatizma, a očituje se
izostavljanjem, zamjenom i iskrivljenim izgovorom. Ako izostavljanje
i zamjena glasa r potraju i nakon treće godina potrebno je potražiti
pomoć liječnika otorinolaringologa - fonijatra ili logopeda.

Lambdacizam (lambdacismus) je poremećaj izgovora
glasa l i lj.

Kapacizam (kapacismus) je poremećaj izgovora glasa k.

Gamacizam (gamacismus) je poremećaj izgovora glasa g.

Tetacizam (thetacismus) je poremećaj izgovora glasa t.

Deltacizam (deltacismus) je poremećaj izgovora glasa d.

Tetizam (thetismus) jest govorni poremećaj kod
kojeg veći broj suglasnika prelazi u d ili t i predstavlja znatno
ozbiljniji poremećaj od dosad nabrojenih. Tu se može raditi o ozbiljnim
poremećajima u središnjem živčanom sustavu.


Liječenje
Liječenje dislalije provodi se odstranjenjem uzroka poremećaja govora,
ako je to moguće (npr. kirurška korekcija rascjepa nepca, čeljusti,
usnica). Ako se uzrok ne može odstraniti ili nije poznat, liječenje
se sastoji prvenstveno od govornih vježbi.

Literatura:
Padovan I, Kosoković F, Pansini M, Poljak Ž. (1991) Otorinolaringologija.

Da se malo nadovezem sto se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, lj i nj tolerirati najdulje do pete godine,a r do seste godine.
Druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savjet kako se postaviti i reagirati.

Terapijsko jahanje


Terapijsko jahanje predstavlja već desetljećima priznatu i dokazanu metodu pomaganja djeci s posebnim potrebama, fizičkim ili mentalnim poteškoćama, da razviju i poboljšaju svoje vještine, kao i opće fizičko i mentalno zdravlje. Najbolje ga je definirati kao liječenje uz pomoć konja i aktivnosti koje uključuju konje, a cilj mu je postizanje širokog spektra kognitivnih, fizičkih, emocionalnih, mentalnih, društvenih, obrazovnih i bihevioralnih ciljeva u liječenju hendikepirane djece.

Zašto konji?
Kako terapijsko jahanje može pomoći?

Nije poznato kada je točno terapijsko jahanje postalo specijalizirani način liječenja i opće prihvaćena metoda, no prvi zapisi o tome sežu daleko u povijest. U Europi se kao način poboljšanja kvalitete života osobama s posebnim potrebama upotrebljava od ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, a danas i u Hrvatskoj djeluje nekoliko udruga koje pružaju takve usluge.

Zašto konji?

Konji su izrazito društvene životinje, pa su u tom pogledu vrlo slični ljudima. Imaju veliku sposobnost percepcije i odražavanja onoga što im govori naš govor tijela. Učenjem kontroliranog i odgovarajućeg ponašanja dijete razvija jedinstvenu povezanost sa životinjom, što uvelike pomaže razvitku samopouzdanja, povjerenja, koncentracije, strpljenja itd.

Hod konja ritmički i nježno pomiče tijelo jahača, od čega koristi mogu imati mnoge osobe s nekim fizičkim hendikepom. Kao rezultat često se može primijetiti napredak i poboljšanje u fleksibilnosti tijela, ravnoteži i snazi mišića.

Znatan napredak može se postići kod zaista velikog broja poremećaja, stanja i bolesti, a između ostalih tu uključujemo mišićnu distrofiju, cerebralnu paralizu, Downov sindrom, smetnje s vidom i sluhom, mentalnu retardaciju, autizam, multiplu sklerozu, ozljede mozga i leđne moždine, amputacije, poremećaje u učenju, poremećaje pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i mnoge druge.

Kako terapijsko jahanje može pomoći?

Osim pojma terapijskog jahanja, često ćete u istom kontekstu pronaći i pojam hipoterapije (od grč. hippos - konj). Hipoterapija je medicinsko liječenje koje se provodi pod nadzorom liječnika ili terapeuta uz pomoć instruktora jahanja. Hipoterapija uglavnom prethodi terapijskom jahanju. Tek nakon što je zadovoljio ciljeve hipoterapije, pacijent nastavlja liječenje terapijskim jahanjem, koje predstavlja rekreacijsko jahanje za hendikepirane osobe.

Hipoterapija se provodi uglavnom jednom tjedno, a konji koji se koriste za taj način liječenja moraju biti dobro istrenirani, strpljivi i nježni. Često se koriste vrlo mali konji, koji su prikladni za najčešće pacijente, a to su djeca.

Kako jahanje i druženje s konjima pomaže? Pokreti konja generiraju odgovarajuće pokrete kod pacijenta koji su slični onima prilikom hodanja, dok prilagođavanje pokretima konja i održavanje ravnoteže pomažu razvitku osjetila i motorike. Terapeuti nastoje postići različite ciljeve liječenja na taj način da pacijente postavljaju u različite položaje na leđima konja. Primjerice, pacijent može sjediti ili ležati na konju okrenut prema naprijed, prema natrag ili postrance, zatim može jahati bez pridržavanja za konja ili se pak može rastezati, izvršavati razne zadatke ili igrati igre tijekom jahanja.

Tijekom hipoterapije pacijent se bavi aktivnostima na konju koje su zabavne i izazovne. Mnogi terapeuti koji pružaju usluge hipoterapije svjedoče o tome kako se raspoloženje hendikepiranih pacijenata potpuno promijene kada se nađu na konju. Iskustva pokazuju da mogućnost kontroliranja konja, a u isto vrijeme i kontroliranja vlastitog tijela, kod pacijenata razvija osjećaj samopouzdanja i odgovornosti. Uz pomoć hipoterapije zdravlje djeteta može se poboljšati s fizičkog, emocionalnog, psihološkog i društvenog aspekta.

Na fizičkom planu, hipoterapija može poboljšati:

* probleme s ravnotežom - kako se konj kreće, konstantno izbacuje jahača iz ravnoteže. Kako bi održao ravnotežu jahač mora stiskati i opuštati mišiće i kompenzirati pokrete konja. Postavljanjem pacijenata u već navedene različite položaje, moguće je razvijati različite skupine mišića;
* probleme s koordinacijom - budući da konj reagira na svaki pokret koji jahač napravi, potrebna je koordinacija kako bi se od konja dobila željena reakcija;probleme s držanjem tijela;
* snagu mišića - pojačanom uporabom mišića tijekom jahanja, oni jačaju. Osim jačanja mišića, toplina konja djeluje na smanjenje grčeva i djeluje opuštajuće, posebice na mišiće nogu;
* smanjenu pokretljivost, motoričke sposobnosti, uspravno sjedenje, stajanje, hodanje - razvojem i jačanjem mišića te smanjenjem grčenja mišića povećava se raspon pokreta i pokretljivost zglobova.


Što se tiče psiholoških rezultata psihoterapije, oni su sljedeći:

* poboljšano samopouzdanje - nastaje zbog svladavanja aktivnosti koja je inače specifična za zdrave ljude, zatim zbog kontrole nad znatno većom i jačom životinjom;
* povećani interes za vlastiti život i okolni svijet - uzbuđenje koje nastaje jahanjem stimulira pacijenta, dok druženje s drugim ljudima i promatranje svijeta s leđa konja povećava interes za vanjski svijet;
* razvoj strpljenja, kontrole i discipline - svladavanje zadataka tijekom jahanja razvija strpljenje, dok je svladavanje zadataka nemoguće ukoliko ne postoji kontrola i samodisciplina;

Društvene prednosti hipoterapije uključuju:

* razvijanje prijateljstva - iako se hipoterapija provodi samo s liječnikom i obično ne u grupama, terapijsko jahanje nakon hipoterapije provodi se u grupama gdje se često razvijaju prijateljstva između pacijenata koji dijele ljubav prema konjima i iskustvu jahanja;
* razvoj ljubavi i poštovanja prema životinjama - konji zahtijevaju mnogo brige i njege. Pacijenti koji prolaze kroz hipoterapiju i terapiju jahanjem zbližavaju se s konjima i nauče se brinuti o njima;
* zadovoljstvo i stjecanje iskustava - jahanje je zabavno, uzbudljivo, a učenjem o njezi i brizi za konje pacijent stalno stječe nova iskustva.

Hipoterapija može pomoći kod liječenja posljedica mnogih stanja i bolesti. Međutim, treba istaknuti da hipoterapija nije za svakoga i da svakog pacijenta treba individualno procijeniti. Neka od stanja i bolesti čiji se simptomi mogu poboljšati hipoterapijom su:

* cerebralna paraliza;
* moždani udar;
* zaostaci u razvoju;
* Downov sindrom;
* iskrivljenost kičme;
* poteškoće u učenju;
* multipla skeroza;
* traumatska ozljeda mozga itd.

Hipoterapija i terapija jahanjem pružaju terapeutima nove načine pomoći hendikepiranim pacijentima. Prirodni, ritmički i višedimenzionalni pokreti konja pokazuju se alatima u liječenju kakvi nisu dostupni niti jednim drugim načinom liječenja. Ovakvo liječenje postaje sve popularnije među terapeutima, liječnicima i pacijentima u postizanju ciljeva liječenja. Hipoterapija i terapijsko jahanje evoluirali su tijekom posljednjih 30-ak godina, a njihovi pozitivni rezultati jamac su da će se ovom načinu liječenja posvećivati sve više pozornosti u godinama koje dolaze.


o autoru
Marin Vuković
PLIVAzdravlje

Objavljeno: 03.12.2008.
Osijek: 17 radionica o djeci s posebnim potrebama
U sklopu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom u osječkoj Osnovnoj školi Ljudevita Gaja u srijedu je održan program pod nazivom "Pokušaj hodati u mojim cipelama" na kojem je održano 17 radionica o djeci s posebnim potrebama.

"Riječ je o integriranome školskom danu s aktivnostima posvećenim inkluziji, to jest uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redoviti rad i život škole", rekla je ravnateljica Aleksandra Krampač.

Istaknula je da Osnovna škola Ljudevita Gaja ima 580 učenika, a 6% su djeca s posebnim potrebama.

Školu je posjetila pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, koja je osim sudjelovanja na radionicama o djeci s posebnim potrebama, bila i gost tribine o invalidnoj djeci.

Pravobraniteljica je istaknula kako se u osječkoj Osnovnoj školi Ljudevita Gaja dobro provodi integracija djece s posebnim potrebama te da takav način rada može biti primjer ostalim školskim sredinama.

Naglasila je kako sva djeca po zakonu imaju jednaka prava na školovanje, dodajući kako i država i lokalna zajednica i škole djeci moraju osigurati uvjete za redovito pohađanje nastave.

Pritom je važna, dodala je, i edukacija nastavnika, koji u svojoj izobrazbi nisu stekli dovoljno znanja za rad s invalidnom djecom.

Nažalost, osim školskog sustava koji mora biti dostupan djeci s posebnim potrebama, djeca i njihove obitelji susreću se s mnogim drugim problemima, od arhitektonskih do financijskih, kazala je.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom u Hrvatskoj se obilježava pod nazivom "Dostojanstvo i pravda za sve".

U Hrvatskoj živi 410000 invalidnih osoba.

PLIVAzdravlje

Preko 15 godina aktivna sam u radu s djecom s posebnim potrebama.. Jedan sam od zacetnika programa terapijskog jahanja u Hrvatskoj i iako sada zivim i radim u USA, zelja mi je pomoci roditeljima da razumiju mogucnosti i metode ovog programa, kao i podijeliti znanje i iskustvo s voditeljima terapijskog jahanja u Hrvatskoj. U tom cilju pokrenuta je stranica www.terapijsko-jahanje.com te forum na njoj koji omogucuje komunikaciju i cini sve informacije dostupnim putem odgovora strucnih i kvalificiranih osoba.
Pozivamo roditelje zainteresirane za edukacijsku, terapijsku i rekreacijsku aktivnost vezanu uz konjanistvo, programe od hipoterapije do razvojno-pedagoskih programa da posjete nasu stranicu i sudjeluju u razgovorima na forumu.
Lijep pozdrav! :smilie_xmas_12

Dada,

Uhvatila malo vremena i procitala sto je ovdje napisano o terapijskom jahanju...i htjela bih dodati i malo ispraviti...
Dodavanje je informacija da se u Hrvatskoj hipoterapija provodi vrlo rijetko i u samo nekoliko centara, zbog nedsotatka strucnog kadra, ali zato postoji preko dvadesetak programa TJ koji nastoje nadoknaditi navedeni nedostatak i pruzaju mogucnost, da u suradnji i uz preporuku lijecnika, dijeca kojima je to potrebno imaju pristup i ovoj terapijskoj aktivnosti.
Ispravak se odnosi na visinu konja koja je zapravo strucno odredjena, stanjem i potrebama djeteta, nikada nije ispod 130 cm zbog specificnosti kretnji koji kod konja nizih od te visine su prebrze a amplitude kretanja nisu one koje trebamo za postizanje terapijskih ciljeva. Ova i druga znanja vezana za sigurnost, metode i ocekivane ciljeve imaju licencirani voditelji progama, a kontakt s lijecnikom i potvrda o nepostojanju kontraindikacija, te evaluaciju su obveza i roditelja i voditelja programa.
Pozivam ponovo da posjetite www.terapijsko-jahanje.com i tamo potrazite odgovor na moguca specificna pitanja.
Sretno.